Rezultаti istrаživаnjа CEFALO studije o odnosu između upotrebe mobilnih telefonа i rаkа kod mlаdih

CEFALO je međunаrodno istrаživаnje putem аnketа  sprovedenih u nekoliko centаrа i to u Dаnskoj, Švedskoj, Norveškoj  i Švаjcаrskoj. Kroz ovu  studiju kojа istrаžuje  vezu između  upotrebe  mobilnih telefonа  među mlаdim  ljudimа  uzrаstа od 7 do  19 godinа  i pojаve tumorа mozgа, trаže se konаčni odgovori nаuke pred hipotetičkim pitаnjem šire svetske jаvnosti o mogućim posledicаmа štetnosti po zdrаvlje od nejonizujućeg zrаčenjа emitovаnog sа mobilnih telefonа. CEFALO studijа je izveđenа u periodu između 2004 i 2008.g. i kroz nju je opservirаnoi ispitаno 352 pаcijenаt obolelih od tumorа mozgа i 646 kontrolnih osobа

Nedаvno je objаvljen prvi člаnаk, koji sаdrži rezultаte ove studije. Autori člаnkа nаpomenuli su dа u ovim аnаlizаmа kod  redovnih  korisnikа mobilnih telefonа nije otkriven stаtistički znаčаjаn porаst brojа tumorа u poređenju sа pojаvom tumorskih oboljenjа kod ne-korisnikа. Isto tаko, decа kojа koriste mobilne telefone  nаjmаnje pet godinа, nije bilo detektovаnjа povećаnje brojа tumorа u poređenju sа istim  kojа nikаdа nisu redovno koristilа mobilni telefon.

Autori zаključuju, dа odsustvo veze između izloženosti i pojаve tumorа pokаzuje dа ne postoji uzročnа vezа između ovа dvа fаktorа.

Referenca: http://jnci.oxfordjournals.org/content/early/2011/07/27/jnci.djr244.abstract

Radiestezijski pregled na daljinu

ZDRAVSTVENI PREGLED NA DALJINU   Dolazimo u jedno vrlo zanimljivo i cudesno podrucje vršenja zdravstvenog pregleda  na daljinu, tj. vršenja pregleda ljudi, koje nemamo pred sobom, koje cak nismo nikada vidjeli  u životu, sa kojima nismo nikada razgovarali. Ovo podrucje spada u teleradiesteziju, tzv.  radiestezijski rad na daljinu.  U radiestezijskom smislu, sva živa i neživa bica isijavaju zracenja. Svaka živa i  neživa stvar u prirodi zraci. Zracenja su titrajni valovi, koji imaju svoju frekvenciju.  Frekvencija je broj titraja nekih valova u sekundi. Broj titraja u sekundi se oznacava u fizici  poznatom jedinicom hercima (Hz). Elektricna struja koju koristimo ima 50 Hz. Dnevna  svjetlost ima 10  do 10  Hz. Postoje i vece frekvencije, na pr. rendgenska zracenja ili  14     15 radioaktivna zracenja.  Važno je kod toga spomenuti, da svaka radiostanica radi na tocno odredenoj  frekvenciji i ne smije je mijenjati. Znaci svaka radiostanica je za sebe posebna jedinka, kad se  radi o broju titraja.  Svi ljudi u prirodi su isto neka vrsta emisione stanice. Svaki covjek je jedinka u  prirodi, koja radi u jednom uvijek istom broju titraja u sekundi (Hz). Znaci, svaki covjek ima  svoj frekventni broj, koji je kod svakog pojedinca razlicit. Vidimo i u prirodi da se svi ljudi  razlikuju kako po svom izgledu, tako i po svojim duševnim i intelektualnim osobinama.  Svaki je covjek unikat. C ak i blizanci, koji su slicni jedan drugom kao jaje jajetu nemaju istu  narav, ili glas ili rukopis.  Titraji se odvijaju u tzv. titrajnin krugovima na sekundu. Da bismo se ubacili u neki  titrajni krug, moramo stvoriti na neki nacin isti takav titrajni krug, sa istim brojem titraja na  sekundu. Kad se postigne, da oba kruga titraju na jednakoj frekvenciji, dolazi do rezonance.  Ova rezonanca rezultira time, da na pr. kod jedne radiostanice dobivamo govor ili glazbu.  Aparat, koji nam u ovom slucaju omogucuje da se ubacimo u titrajni krug neke radiostanice  je naš radio aparat. Mi pomocu njega, uz pomoc jednog promjenjivog kondenzatora  mijenjamo broj titraja titrajnog kruga, te se tako ubacujemo u  titrajne stalne krugove stanica  koje slušamo.  Kako sam vec rekao i svaki je covjek zapravo jedna emisiona stanica. Osim što je  covjek emisiona stanica, on je pod izvjesnim okolnostima i prijemna stanica. S obzirom da su  radiestezisti vrlo osjetljivi ljudi na zracenja, odnosno i titranja, oni se mogu isto kao i  radioaparat ubacivati u frekventna podrucja. Drugim rijecima, oni imaju u mozgu neku vrstu  promjenljivog kondenzatora, kojim se ubacuju koncentracijom u frekventno podrucje tražene  osobe. Poznato je da je covjecji mozak zapravo jedan kompjuter.  Sada zapravo ostaje još da nademo frekvenciju na kojoj netko radi, da bi se mogli  ubaciti u njegovo frekventno podrucje, zapravo njegove radijacije, ili njegov titrajni krug.  Da bismo te radijacije dobili postoji više nacina. Ako je covjek koga želimo pregledati  pred nama, nije problem. Tu su i njegove radijacije. Ukoliko on nije prisutan, mi te njegove  radijacije moramo od nekuda dobiti.  Ako tog covjeka pak poznajemo, a nije prisutan, opet je lako. Koncentracijom  mentalnim putem, mi se lako ubacujemo u njegove radijacije. Ako pak tog covjeka ne  poznajemo, onda njegove radijacije moramo dobiti preko njegovih stvari. To može biti  njegova slika iz bilo kojeg doba njegovog života. To može biti dio njegove odjece ili obuce,  koje je samo on nosio ili nosi, to može biti i jedno pismo, koje je on napisao. Sa tih stvari  možemo "skinuti" radijacije uz pomoc viska. Pustimo da se visak iznad njih pokrece sve dok  se potpuno zaustavi. To je znak da sa viskom možemo prici zdravstvenom pregledu na isti  nacin, kao da je tu pred nama.  Objašnjenje za to našao sam u literaturi. Kod slike, prilikom fotografiranja, kad se  zastor fotokamere otvori, negativ ne hvata samo lik covjeka koji je pred njim, nego se u negativ "urezuju" i radijacije doticnog covjeka, a kasnije se prenose i na sve slike sa tog  negativa. Osobne stvari i rukopis takoder nose radijacije osobe cije su. To je isti slucaj i sa  slikom na televiziji. Može se dobiti zdravstveno stanje svake osobe koju vidite na ekranu.  Mnogo puta sam se zabavljao kod gledanja starih crno-bijelih filmova, da odredim tko je živ,  a tko nije, što izvrsno polazi za rukom.  Osim zdravstvenog stanja pojedinca, može se ustanoviti takoder da li je netko ozracen  i u kojem predjelu tijela, jer spava na toku štetnog zracenja. Takoder i ozracenja od rendgena  ili radioaktivnog zracenja. Kod ova dva zadnja dva nije moguce cak izvršiti zdravstveni  pregled, prije nego odstrane zracenja.  Mogu posebno naglasiti da odlicno uspijevam pregledati ljude ako im cujem samo  glas preko telefona. I to su osobne radijacije.  Ostaje još jedino da razjasnimo jednu cinjenicu. Što u radiesteziji predstavlja daljina  do osobe koju.pregledavamo. Opat Mermet u svojoj knjizi "Comment  j' opere" (Kako ja  radim) navodi da je svejedno da li  je netko daleko 1m ili 1.000 km, da su radiestezijski  signali jednako jaki.  Kako se radiestezijski valovi šire sa titrajima do 10  Hz, to se ne treba iznenaditi da u  24 radiesteziji može biti da dimenzija daljina ne znaci ništa, Onaj trenutak, kad sa vrši pregled  zdravstvenog stanja na daljinu dobivamo kao rezultat njegovo  zdravstveno stanje toga  trenutka.  Što je sa pregledom mrtvih osoba. Na pr. nakon neke nesrece poginuo je jedan covjek.  Dobili ste njegovu sliku i treba vidjeti njegovo sadašnje stanje. Nitko vam nije rekao da je  poginuo. Prvo cete ustanoviti da visak ne radi, stoji, ako rukom predete preko slike, odnosno  odmah se zaustavi ako ga zavrtite. Znaci radijacija nema, izgubile su se sa slike onog trenutka  kad je nastupila smrt.  Pokušavao sam da dobijem njegovo stanje nakon što se udes dogodio i smrt nastupila.  Prilikom pada jednog helikoptera ustanovio san, koje su povrede dobili oni koji su bili u  njemu, ali nisam do sada uspio dobiti potvrdu svojih rezultata. Znam jedino, da me je takav  pregled izvanredno zamorio. Kakav je tu mehanizam bio aktiviran, da bi se to dobilo ne  znam, ali u literaturi se spominje ta mogucnost, mogucnost povratka u prošlost i promatranje  sa tog stanovišta. Uostalom ovakav pregled nije toliko važan. Ostavimo mrtve na miru.  Ovdje je bilo rijeci samo o zdravstvenom pregledu ljudi. Kako je s pregledom  zdravstvenog stanja životinja, posebno domacih životinja: konja, krava, svinja, pasa, macaka,  peradi, ptica?  Kako je to kod ljudi, tako i kod životinja potrebno je poznavati njihovu anatomsku  gradu i funkcije svih njihovih organa. Ako se to vrši bez toga, onda je svaki takav pregled  manjkav i nesiguran. Ovakav radiestezijski pregled dobro je obavljati u prisutnosti lijecnika  veterinara.

Covjecji organizam je vrlo kompliciran stroj. Sve ovo što je do sada napisano u do  sada danom zdravstvenom pregledu covjekovog tijela nije sve, što bi se moglo pregledati i  treba poslužiti kao osnova za mnogo detaljniji pregled, pod pretpostavkom, da se taj dio  poznaje u detalje u anatomskom smislu, kao i u djelovanju. To više ukazuje na to, da bi ovaj  nacin zdravstvenog pregleda odgovarao najviše lijecnicima, koji poznaju svaki dio tijela o  kojem se pri pregledu radi. Što god se više u sitnice poznaje organ koji se pregleda, to ce i  detaljniji biti rezultati.  Naravno da je ovo što je dano po poglavljima u ovoj knjizi shematizirano radi toga, da  se dobije nacin, na koji treba izvršiti pregled zdravlja jednog covjeka i da ce onaj koji cešce  na tome radi naci mnogo jednostavniji i brži nacin pregleda, ne držeci se sheme, koja je dana  ovdje. Svatko treba pronaci svoj put. Jedan potpuni pregled ne bi smio trajati duže od  dvadeset minuta. Barem meni nikada više ne treba.  Nije ni ovaj nacin koji sam izložio za zdravstveni pregled jedini nacin na koji se to  radi. Medutim, bilo kako da se radi, za ovaj nacin pregleda nisu se ipak dobro pokazale rašlje.  Visak je mnogo prikladniji radi toga, jer ostavlja jednu ruku slobodnu, koja nam služi kao  antena.  Nacin rada koji sam prikazao je u prednosti nad drugim staticnim metodama, kada se  sa viskom u stanju mirovanja pokušavaju dobiti kružnice, elipse ili njihaji, koji nešto znace.  Abbe Mermet i Kirchner dali su cak brojeve (šifre) kretanja za pojedine bolesti, ali uz  napomenu, da drugi ljudi mogu imati i druge brojeve za pojedine bolesti. Vec ovo tumacenje  vodi u izvjesnu nesigurnost, a pogotovo se kosi sa današnjim medicinskim shvacanjima.  Koncentracija pri radu na zdravstvenom pregledu ima kao lošu posljedicu psihicki  umor, ukoliko se radi sa više pacijenata za redom, pa se stalan, kontinuiran rad na tome ne  preporucava. U stranoj literaturi se dosta propagira jedan drugi poseban nacin dijagnostike,  tzv. iris-dijagnostika.  Dr. Georg Jakob u svojoj knjizi  Das medizinische Pendelbuch  (Medicinska knjiga o  radu sa viskom) daje princip dijagnosticiranja ovom metodom, kao i izbor najboljih lijekova.  Rad se vrši na radijalnim dijagramima, slicnim irisu (Sl. 54 i 55).  Visak se postavi u centar kruga u stanje mirovanja sa mentalnim dogovorom sa  viskom da pokaže o kojoj se bolesti radi. Iskljucujuci bilo kakvu sugestiju, ceka se da visak  pocne njihati. Nakon kraceg vremena on ce se zanjihati dajuci uvijek isti pravac, koji nam u  dijagramu pokazuje o kojoj se bolesti radi. Ukoliko je visak u pocetnom položaju trom, tj. on  stoji, vrlo se slabo njiše, treba ga u tom slucaju zanjihati ravno od sebe, tj. prema gornjem  vrhu kružnice i ostaviti ga da on nakon kraceg vremena zauzme njihanje u jednom pravcu,  koji se ne miljenja i onda ocitati vrstu bolesti.  Tko se želi bolje uputiti u ovaj nacin dijagnostike, treba svakako nabaviti spomenutu  knjigu od Dr. Georga Jakoba.     *  Ova knjiga nije napisana zato da stvori neki kadar radiestezista - specijalista za ovu  vrstu pregleda, nego da objasni kako se taj pregled treba obavljati i što treba poznavati onaj,  koji bi se htio tome posvetiti i u tome usavršavati. Da bi ovakav nacin pregleda pacijenata  odgovarao lijecnicima koji imaju radiestezijsku sposobnost, ne bi trebalo u to sumnjati. Za  pozdraviti je to, da se neki od lijecnika pokušavaju ukljuciti u ovo podrucje rada.   Ova knjiga je i upozorila na moguce štete ako ovaj radiestezijski pregled  zdravstvenog stanja prekoraci uobicajene norme rada, dajuci nestrucne dijagnoze.  Ona treba  da ukaže i na štetne posljedice, koje mogu nastupiti radi nestrucnog ponašanja pojedinaca.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.    

Uho

UHO (Auris)  Uho se sastoji iz 1. vanjskog uha, 2. srednjeg uha i 3. unutrašnjeg uha. Vanjsko uho sacinjava usna školjka (uška) (Auricula), vanjski zvukovod (Meatus  acusticus) i bubnjic (Membrana tympani).  Uška je sagradena od hrskavice. Prevucena je kožnim tkivom sa mnogo žilica i  kapilara.  Vanjski zvukovod služi da se zvuk prenosi do bubnjica. Zaštitne dlacice sprecavaju  taloženje prašine na bubnjic.  Bubnjic tvori pregradu koja odvaja vanjsko od srednjeg uha. Ima promjer oko 1 cm.  Hvata titranja koja dolaze kroz vanjski zvukovod i prenosi ih na košcice u srednje uho.  Srednje uho se sastoji iz tri košcice: cekica (Malleus), nakovnja (Incus) i stremena  (Stapes). Cekic ima klinasti produžetak (Manubrium mallei), koji je srašten sa bubnjicem.  Preko ove tri košcice u srednjem uhu regulira se jacina dospjelih zvukova. Jaki zvukovi se  prigušuju, a slabi pojacavaju, ali za to prilagodavanje potrebno je krace vrijeme, pa vrlo jaki,  nenadani intenzivni zvukovi mogu oštetiti srednje uho.

 Da bi se jaki zvukovi oslabili, potrebno je manipulirati sa tlakom u uskoj komori  bubnjišta. U tu svrhu je ta komora povezana sa dijelom ždrijela pomocu Eustahijeve trube  (Tuba auditiva).  Unutrašnje uho stoji u šupljini sljepoocne kosti, zvanoj koštani labirint, koji se sastoji  iz predvorja (Vestibulum), tri polukružna kanalica (Canalis semicircularis anterior, C.s.  posterior i C. s. lateralis)   i koštane pužnice (Cochlea). Unutar unutarnjeg uha smješten je  veci broj opnastih cjevcica, koje su bitan cinilac za sluh i ravnotežu. To je tzv. vestibularni  aparat (Vestibulum). Ispunjava ga tzv. perilimfa. Pregled uha pocinjemo pregledom slušnog kanala vanjskog uha i bubnjica. Zatim se  redom koncentriramo na srednje uho: cekic, nakovanj, stremen i prelazimo na unutrašnje uho:  kanalici (ako tu nešto nije u redu, tražimo koji od tri kanalica), zatim na pužnicu, pa  vestibularni aparat i najzad na slušni živac.  S obzirom da se u uhu javljaju cesta i nekad vrlo komplicirana oboljenja, treba se  obratiti za daljnje pretrage i dijagnozu lijecniku specijalisti za ušne bolesti.       

                                                
Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.   

Oči i anatomija

OKO  (Oculus) Oci primaju vidne podražaje koji nam dolaze iz vanjskog okolnog podrucja u obliku  slika, koje se na mrežnici stvaraju svake pedesetine sekunde i nestaju da bi ponovno primili  novu sliku. Na taj nacin, slicno kao u kinu dobivamo pokrete u prirodi. Oko sacinjava ocna  jabucica (Bulbus oculi), te ocni živac (Nervus opticus) kao i pomocni mišici, krvotok i  pomocni živci.   Ocna jabucica (Bulbus oculi) sastoji se iz rožnice (Comea), šarenice (Iris), zjenice  (Pupilla), lece (Lens crystalina), staklovine (Corpus vitreum), bjeloocnice (Selera), žilnice  (Chorioidea), mrežnice (Retina) i vidnog živca (Nervus opticus). Osim toga na ocnoj jabucici nailazimo na pet mišica za pokretanje ocne jabucice. To  su gornji i donji ravni mišic (Musculus rectus superior i H. rectus inferior), srednji ravni ocni  mišic (M. medialis), koji se nalazi sa nosne strane, vanjski postrani ocni mišic (M. rectus  lateralis) te gornji kosi ocni mišic (M. obliquus superior). Ovi mišici mogu pokretati ocnu  jabucicu gore-dolje, desno-lijevo i ukoso. Impulse za pokretanje ocne jabucice daje  pokretacki ocni živac (N. oculomotorius).   Osim toga postoji i cilijarno tijelo (Corpus ciliare), koje pomocu cilijarnog mišica (M.  ciliaris) utjecu na podešavanje lece na daljinu ili blizinu. To se dogada vecim ili manjim  ispupcenjem ploha lece. Cilijarni mišici izlucuju tekucinu, koja regulira tlak i toplinu unutar  ocne jabucice.  Snabdijevanje ocne jabucice krvlju vrši se preko arterija i vena koje bogato  opskrbljuju žilnicu.


Prilikom pregleda ociju nije nam dovoljno ustanoviti samo da li je desno ili lijevo oko  bolesno, nego treba naci i što u tom oku nije dobro. Jasno je da radi toga treba poznavati  anatomiju oka, tj. pojedinih dijelova, kako je gore naznaceno; što znaci da se vizuelno (ili  preko anatomske slike oka) koncentriramo na rožnicu, zatim šarenicu, zjenica, lecu,  staklovinu, zatim predemo na ovojnice: bjeloocnicu, žilnicu, mrežnicu pa ocni živac.   Iza toga pregledamo jedan po jedan okulomotorni mišic, živce, cilijarno tijelo.  Koncentraciju treba zadržati vrlo oštro, jer se lako mogu zamijeniti lijevo za desno  oko, ako ona popusti.  Najprije, kao što smo to i do sada radili, uzimamo u pregled desno pa lijevo oko.  Upozoravam ovdje, da radiestezijski pregled ne može ustanoviti da li se radi o  kratkovidnosti ili dalekovidnosti, još manje da ce odrediti potrebnu dioptriju. Ovo treba i  može ustanoviti samo lijecnik. Takoder ne treba ulaziti u dijagnozu bolesti. Dovoljno je  konstatirati o kojem se oku radi i koji njegov dio ne daje normalne radijacije.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.   

Sinusi i radiestezija

Kad govorimo o sinusima, onda poglavito kod pregleda mislimo na sinusne šupljine u  kostima lubanje. Jednim zajednickim imenom zovemo ih paranazalnim sinusima a  razlikujemo: 1. C eone sinuse (Sinus frontalis), 2. Sinus sitaste kosti (Sinus ethimoidalis), 3.  celjusne sinuse (Sinus maxillares), 4. Sfenoidalni sinus (Sinus sphenoidalis).  Vrlo su cesti upalni procesi, koji se zbivaju u podrucjima jednog, više ili svih sinusa.   Sluznica pokriva stijenke raznih sinusa. Iako je ta sluznica tanja od 1 mm, ona pri  upali postaje nekoliko puta debljom, i može ispuniti potpuno sinusne šupljine, te izaziva bol  svojim pritiskom na zidove šupljina. Cesto dolazi do gnojnih upala pracenih eksudatom. Ako  se ove upale zapuste, može doci do težih oboljenja.   Najcešce oboli maksilarni, pa etimoidalni, a zatim frontalni, a najrjede sfenoidalni  sinus iza nosne šupljine.  Osim ovih sinusa u lubanjskim kostima ima više drugih sinusa na pr. Sinus sagittalis  superior, Sinus transversus, Sinus sigmoideus i dr., ali za nas je glavno da možemo pregledati  gore navedena cetiri.  Jasno je da cemo pregled vršiti mentalnom koncentracijom na svaki pojedini sinus i  ustanoviti, koji je od njih dobar, koji loš. Možemo još ustanoviti, da li su oni kronicni ili  akutni. Ako je upaljena sluznica nosa prilikom pregleda sinusa, onda se u vecini slucajeva  radi o akutnoj upali. U protivnom slucaju, ako pregled pokaže da nisu dobri, onda je to  kronicno oboljeli sinus, što znaci da se upala sinusa javlja skoro uvijek prilikom upale  sluznice nosa, tj. postaje akutna.  Kod akutnih upala sinusa potrebno je savjetovati, da se odmah ide na pregled  odgovarajucem lijecniku specijalisti.                  

Kožа

Koža štiti tijelo od ozljeda i promjena vlage u tijelu, sprecava prodiranje raznih  bakterija i kemijskih cinilaca, te štiti od opekotina izazvanih infracrvenim ili ultravioletnim  zracenjem. Koža prekriva svu površinu tijela. Jedino je nema na tjelesnim otvorima. Nosi u  sebi osjetilna tjelešca koja su sposobna primati razlicite osjetilne manifestacije koje nam  dolaze izvan tijela.  Kroz tkivo kože vrši se isparavanje tijela i znojenje. Sastavljena je iz tri sloja: 

1)  Spoljni sloj pousma - epiderm, 

2) Usma ili korija i 

3) Potkožno tkivo, koje uspostavlja vezu  sa mišicnim tkivom ispod.   

U epidermu (pousmi) stvara se pigment, koji daje boju koži, ocima i kosi.  Usma je izgradena od vezivnog tkiva, pa je ovaj dio otporan na vanjske razdore.  Potkožno tkivo ima zadatak povezivanja kože s potkožnim tkivom.  Pregled kože obavljamo na isti ili slican nacin kao i pregled mišica. Ako smo u stanju,  da se možemo vizuelno koncentrirati na pojedini dio kože, onda cemo tako i uciniti. Ako ne  ide tako, možemo prelazeci preko pacijenta ustanoviti, koji su to dijelovi. Možemo se pomoci  i sa anatomskim atlasom.  U dijagnozu bolesti ne treba ulaziti! 

Mišići

Celo ljudsko tielo je sacinjeno od velikog broja mišića. Skoro svaki zglob, skoro  svaki organ ima svoje mišiće, koji vrše zapravo pokretacke radnje. Sve kosti tijela drže  vezane razni mišici. Mišicna tkiva su teška dve petine ukupne naše težine. Jedni mišici stoje  pod djelovanjem centralnog, a drugi pod djelovanjem vegetativnog živcanog sustava. Oni  pretvaraju energiju dobivenu kemijskim izmjenama u mehanicku, pokretacku energiju.  Kad bismo pregledali jedan po jedan mišić u tielu, trebalo bi nam i mnogo znanja o  svakom pojedinacnom mišicu, a i vrlo mnogo vremena, koje nam ne stoji na raspolaganju za  kompletan pregled svih mišica.  Prednje i stražnje strane ima veliki broj  mišica i njihove nazive. A gdje je još broj onih koji nisu površinski.  Zato cemo pregled mišica vršiti na anatomskim slikama, prelazeci sa cackalicom, kao  sa skenerom od temena do nožnih prstiju, prvo s prednje, pa sa stražnje strane tijela.  Ukoliko se postavi zahtev za pregledom nekih unutrašnjih mišića i zglobnih veza  (ligamenata), onda cemo morati ili poznavati izgled i smeštaj tog mišića u telu, da bismo  mogli izvršiti koncentraciju na njega, ili ce nam pak poslužiti ponovno neka slika iz  anatomskog atlasa, na kojoj je prikazan taj mišić ili ligament.  Radi lakšeg pregleda površinskih mišica možemo ih prvo pregledati sa prednje pa  onda sa stražnje strane covjecjeg tela.  Prednja strana: 1) mišići lica, 2) vratni mišici, 3) deltoidni mišici, 4) grudni, 5)  trbušni, 6) mišici ruku, 7) mišici bedara, 8) mišici listova, 9) mišići stopala.  Stražnja strana: 1) ceono zatiljni mišici, 2) trapezni mišici, 3) rameni mišici, 4) široki  ledni, 5) veliki sjedni, 6) butni mišici, 7) mišici listova, 8) mišici stopala.  

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.   

Urogenitalni organi i radiestezija

Ovdje spadaju:    a) Bubrezi (Renes)   b) Mokracovodi (Urethrae)   c) Mokracni mjehur (Vesica urinaria)  d) Jajovodi (Tubae) sa jajnicima   e) Maternica (Uterus)  f) Rodnica (Vagina)    

a)  Bubrezi  (Renes)  Desni bubreg (Ren dexter) je smješten oko 3 cm niže nego lijevi (Ren sinister). U  svaki bubreg ulaze vene i arterije te vegetativne niti i ureter. Bubrezi su omotani vezivnim  tkivom i masnim tkivom. Bubreg sam izgraduje meso bubrega - moždinsko tkivo (Cortex  renis) sa 10 do 12 bubrežnih piramida (Pyramides renales) i bubrežne cašice (Pelvis renales).  Temeljni dio bubrega su nefroni, koje sacinjava bubrežno tjelešce (Corpuscula renalis) i  mokracne cjevcice (Tubules renales) kojim odlazi mokraca. Tih nefrona ima oko jedan  milijun. Mokracne cjevcice su jako izvijugane, spajaju se u sabirne kanalice (Ductus  papilares) i dolaze kroz cašicu bubrega u bubrežnu zdjelicu i onda u ureter. Koliko je bubreg  komplicirane grade može se prosuditi po tome, što samo u jednom bubregu ima oko deset  kilometara mokracnih cjevcica.  Oboljenja bubrega su vrlo cesta. To su razne upale, akutne i kronicne, otrovanje  mokracom (uremija), degenerativne promjene na bubrezima (skvrcenje bubrega, nefroza,  spušten bubreg), oboljenja bubrega u trudnoci, bubrežni kamenci ili pijesak, tuberkuloza itd.  Dakle, vidi se, da su oboljenja bubrega raznovrsna.   Kako naš zadatak nije dijagnosticirati o kojoj se bolesti radi, nego samo utvrditi koji  bubreg i koji dio bubrega nije u redu, mi to radimo ponovno tako, da pažnju koncentriramo  prvo na desni, a zatim na lijevi bubreg.  Ako nam visak stoji preko cijelog bubrega, tj. i preko zdjelice i preko mesa bubrega,  moramo biti oprezni, jer se cešce puta radi o urodeno spuštenom bubregu ili operacijom  odstranjenom bubregu. Treba, znaci, prilikom pregleda upitati doticnoga, da li mu je bubreg  spušten ili možda izvaden. Ako nije ni jedno ni drugo, onda ga moramo upozoriti da što prije  ode na pregled i ustanovi o cemu se to radi, jer to može biti znak ozbiljnog oboljenja.   Obicno pri oboljenju bubrega vidjet cemo, da ne radi samo bubrežna zdjelica. Tada je  to obicno skopcano s nekim bakterijskim upalama, stvaranjem bubrežnog kamena ili pijeska,  što se mora tocnije ustanoviti kod lijecnika.   Ako se radi o bubrežnom kamenu, može se radiestezijskim pregledom ustanoviti, da li  je on u zdjelici ili na ulazu u ureter. To možemo pokušati narocito kod onih bolesnika koji se  tuže na vrlo jake bolove u predjelu bubrega, jer bubrežni kamen ima površinu punu oštrih  vrhova, koji oštecuju zdjelicu ili ureter, te izazivaju jake bolove.   

b)  Mokracovodi  (Urethrae)  Mokracovodi su cjevcice, koje vode mokracu iz bubrega do mjehura (Vesica urinaria)  i od njega prema van.   Upala ovih mokracnih puteva je vrlo cesta. Obicno, ako smo ustanovili da zdjelica  nekog bubrega nije u redu, naci cemo da i njemu odgovarajuci ureter nije u redu, pa cesto ni  mokracni mjehur. Obicno pri pregledu uretera, izvrši se i pregled mokracnog mjehura i  uretera do vani.                                      
 Pregled se vrši takoder koncentracijom na ureter, prvo desni pa lijevi, a možemo se  poslužiti i anatomskim atlasom.   

c)    Mokracni mjehur  (Vesica urinaria)  Mokracni mjehur je rezervoar u kome se sakuplja mokraca, a cijim pražnjenjem  upravlja centralni živcani sustav.  Upale mokracnog mjehura su ceste, cešce kod žena nego kod muškaraca. Upale  obicno izazivaju bakterije. Upale mokracnog mjehura, ako se na vrijeme ne lijece, mogu  izazvati proširenje upale na bubrežni ureter i bubrežnu zdjelicu, a upala može zahvatiti i cijeli  bubreg, što je onda teško i dugotrajno oboljenje.  U mokracnom mjehuru mogu se javiti dobrocudne izrasline, kao što su polipi, koji  nerijetko prelaze u zlocudan tumor.  Pregled mjehura dat ce nam samo kao rezultat da li je dobar ili je obolio. Ako se radi  o polipu ili tumoru, koji je prije dijagnosticiran po lijecniku, možemo odrediti njegovo  mjesto, te da li još postoji ili ga nema.    

d)     Jajovodi  (Tubae)  Jajovodi pripadaju genitalnom traktu ženskih organa. Prije smo vec govorili o  pregledu jajnika (Ovarii) u poglavlju o spolnim žlijezdama. Oni svakako pripadaju i ovdje, pa  se zapravo u praksi i pregledaju zajedno s pregledom genitalnog trakta.  Kod pregleda jajovoda potrebno je ustanoviti samo da li je desni i lijevi jajovod zdrav  ili nije.        e)  Maternica  (Uterus)  Kao i kod drugih pregleda, pregled maternice se obavlja kao i kod drugih organa, ali  ovdje moramo biti malo oprezni jer nam kod koncentracije na maternicu mogu nastati dva  slucaja.  Prvi - da je maternica oboljela, a drugi da je dobro, ali da je savijena, zakrenuta, što je  cešca posljedica nakon poroda. Na zaokrenutu maternicu se obicno može posumnjati, ako su  jajnici i jajovodi dobri, i ako žena nema neke poteškoce u zadnje vrijeme.   Bez obzira da li se radi o prvom ili drugom slucaju, potrebno je savjetovati  ginekološki pregled.  Kod pregleda maternice treba narocitu pažnju obratiti na grlic maternice, jer se tu  cesto javljaju oboljenja, zatim na unutarnji pa vanjski dio (ciste i dr.).   

f)    Rodnica  (Vagina)  Nastavno na pregled maternice, vrši se koncentracijom mentalno ili preko  anatomskog atlasa pregled ovog dijela tijela. Ako ne dobijemo normalne radijacije, onda se  vjerojatno radi o nekom upalnom procesu, izazvanom bilo promjenom flore vaginalnog  sekreta ili o upalnom procesu radi nekih drugih razloga.  Nije potrebno naglasiti da treba savjetovati odlazak na ginekološki pregled.                            

Žlezde sa unutrašnjim lučenjem

U organizmu covjeka ima mnogo žlijezda s unutrašnjim pa i vanjskim lucenjem.    a) Hipofiza (Hypophysis, Glandula pituitaria)  b) Epifiza (Epyphysis, Corpus pineale)  c) Štitnjaca (Glandula thyroidea) sa sporednim štitnjacama (Glandule parathyroideae)  d) Timusna žlijezda (Thymus)  e) Nadbubrežne žlijezde (Glandulae suprarenales)  f) Spolne žlijezde i prostata  g) Gušteraca (Pancreas), slezena (Lien)  h) Ostale žlijezde s vanjskim lucenjem (mlijecne žlijezde, znojnice, lojnice, suzne  žlijezde i dr.)    a)  Hipofiza  (Hypophysis, Glandula pituitaria)  To je žlijezda sa unutrašnjim lucenjem, koja upravlja radom velike vecine žlijezda u  tijelu. Stvara hormon rasta (somatotropni hormon STH). Sjedi na tzv. turskom sedlu klinaste  kosti. Prema funkciji razlikujemo dva ražnja: prednji i zadnji. Hipofiza je spojena jednom  cjevcicom tzv. Infundibulom sa hipotalamusom u spojnom mozgu. Prednji režanj hipofize (Lobus anterior) ili  adenohipofiza  stvara osim STH,  tireotropin, koji potice rad štitnjace, te gonadotropin, hormon koji potice rad spolnih žlijezda,  te melanotropni hormon, koji stvara kožnu pigmentaciju. Osim toga, prednji režanj preko  jedne vrste sekreta iz spojnog mozga, stvara hormon ACTH (adenokortikotropin) koji vrši  utjecaj na nadbubrežne žlijezde da luce hormone.  Stražnji režanj (Lobus posterior) ili  neurohipofiza  proizvodi dva neurohormona:  vazopresin i oksitocin. Prvi povisuje krvni tlak, a drugi upravlja izazivanjem trudova u  maternici.  Hipofiza je po velicini, u odnosu na mozak, vrlo mala. Teška je svega 0,5 do 1 gram,  pa zato prilikom pregleda upotrebljavamo samo mentalnu metodu i to koncentracijom na  prednji pa na stražnji režanj, jer se obicno radi o zastoju u radu jednog ili drugog režnja.  Rezultat treba saopciti onome, koji je došao na pregled, da bi mogao to lijecniku  saopciti, kako bi se ovaj mogao prilikom detaljnog pregleda narocito koncentrirati na taj dio  hipofize. (Naravno ako bude htio.)  Iz mojih pregleda do sada mogu reci da oboljenje hipofize nisu rijetka. 
   b)  Epifiza  (Epyphysis, Corpus pineale)  Slicna je šišarki. Odatle naziv pineale. Duga je oko 1 cm. Nalazi se ispod  velikog mozga. Funkcija joj je još nejasna. Misli se da proizvodi melatonin, koji u zajednici  sa hipofizom regulira boju kože. Iz mog prakticnog rada do sada cini se da je oboljenje  rijetko. Ovdje se vrši pregled cijele epifize. c)  Štitnjaca  (Glandula thyroidea) sa sporednim štitnjacama (Glandulae  parathyroideae).
 Nalazi se priljubljena uz grkljan i dušnik. Na njoj možemo razlikovati desni  režanj (Lobus dexter), lijevi režanj (Lobus sinister) povezani sa istmusom (Isthmus glandulae  thyroideae). U sredini na gornjoj strani opaža se uski, uspravni dio tzv. piramidalni režanj  (Lobus pyramidalis). Žlijezda ima s vanjske i unutarnje strane ovojnice od vezivnog tkiva.  Težina normalne štitnjace je od 30 do 60 grama. Obicno je u žena nešto veca. Krvlju je  snabdijevaju dvije arterije (Arteria thyroidea superior i A. th. inferior) a krv odvode dvije  istoimene vene. King je dao pretpostavku da je štitnjaca žlijezda s unutrašnjim lucenjem.   Prilikom mnogih pregleda koje sam izvršio, primjecuje se da se oboljenja štitnjace  javljaju mnogo cešce kod žena, nego kod muškaraca. Kod oboljenja štitnjace može se raditi o  oboljenju nekog od režnjeva ili svih režnjeva.  Štitnjaca proizvodi hormon tiroksin, koji sadrži jod. Oaj hormon utjece na izmjenu  tvari u organizmu i regulira rast. Hipertireoza je pojacan rad štitnjace, kada se stvara previše  tiroksina, obicno uslijed nepravilnog rada hipofize. Dolazi do oticanja štitnjace i njenog  povecanja (Basedowljeva bolest).  Manjak tiroksina je hipotireoza. Utice na umanjen rast i okoštavanje kostiju (patuljast  rast). Hipotireoza djeluje i na duševni razvoj (kretenizam). .  Kod pregleda štitnjace treba pregledati jedan po jedan sva tri režnja i isthmus i  ustanoviti gdje nije nešto u redu. Može se postaviti i pitanje, da li se radi o hiper ili  hipofunkciji štitnjace, što ce pak lijecnik najbolje utvrditi.  Kad smo izvršili pregled svih dijelova štitnjace, prelazimo na pregled sporednih  štitnjaca (Glandulae parathyroideae). To su na štitnjaci postavljene cetiri male žlijezde, koje  su simetricno rasporedene. Dvije su na obodu štitnjace lijevo, a dvije desno. Tako imamo  dvije lijeve sporedne štitnjace, jedna gore, jedna dolje, a tako isto na desnoj strani. Ravnaju sa  ucešcem fosfora i kalcija u krvotoku. Kad ne postoji ravnoteža u tijelu, stvaraju tzv.  parathormon  koji utice na promjenu broja iona, a time i na njihov odnos u tijelu. Izlucuju i  hormon  kalcitonin .  Sporedne štitnjace izgledaju kao zrna graška. Kod nedostatka kalcija u organizmu  nastaje grcenje mišica u listovima (tetanija).  Kod radiestezijskog pregleda treba ustanoviti da li su sve cetiri sporedne štitnjace  dobro, ili koja od njih nije u redu.    d)   Timusna žlijezda  (Thymus)
   Iako ima znakova da timusna žlijezda stoji u vezi s endokrinim žlijezdama, još nije  sve ispitano, pa se još vodi polemika, da li je treba ubrojiti u žlijezde s unutrašnjim  izlucivanjem. Mi cemo ipak nju pregledati nastavno na štitnjacu, kao endokrinu žlijezdu.   Sastoji se iz dva nejednako velika režnja, a smještena je iza grudne kosti. Razlikujemo  koru u kojoj je smješten veliki broj limfocita i moždinu, koja sadrži tzv. Hassallsova tjelešca,  koja su gradena od epitelnih stanica, kojih ima više milijuna.  Timusna žlijezda je dugo sakrivala tajnu cemu služi. Sada se zna da igra jednu od  glavnih uloga u odbrani organizma protiv infekcija.  Kod pregleda timusne žlijezde treba samo ograniciti dio, koji nije u redu i navesti da li  je to u desnom ili lijevom režnju.     e)  Nadbubrežne žlijezde  (Glandulae suprarenales)  Na svakom bubregu, na njegovoj gornjoj vanjskoj površini nalazi se po jedna  nadbubrežna žlijezda. U funkcioniranju organizma igraju veliku ulogu. Svaka je teška 10 do  15 grama. Kao i timusna žlijezda, tako se i one sastoje od kore i moždine. Potpuni zastoj u  radu ovih žlijezda dovodi do smrti.  Hormon hipofize ACTH ravna radom kore nadbubrežnih žlijezda. To se stalno  obavlja, ali se kod iznenadnih stresnih situacija ili uzbudenja povecava lucenje hormona.  Ako kora nadbubrežne žlijezde zataji u oko 90% njene funkcije, javlja se Addisonova  bolest. Pri oboljenju organizma pobuduje se preko kore nadbubrežnih žlijezda hipofiza na  povecano lucenje ACTH, povecava se produkcija hormona u koži i moždini i oni koce upalne  procese (nekad ih cak i povecavaju).  Kod pregleda nadbubrežnih žlijezda, moramo se koncentrirati prvo na desnu, a zatim  na lijevu. S obzirom na moje iskustvo pri pregledima, oboljenje jedne od nadbubrežnih žlijezda  je cesto, i cesto stoji u vezi s reumatskim oboljenjima kicme. Treba se svakako obratiti  lijecnicima radi tocne dijagnoze i lijecenja, ali je dobro upozoriti lijecnika da obrati posebnu  pažnju na onu, koja je radiestezijskim pregledom pokazala anomalije.    f)    Spolne žlijezde.  Spolne žlijezde proizvode muške i ženske hormone, a takoder izbacuju jajcane ili  sjemenske stanice za razmnožavanje. Stvaranjem spolnih hormona upravlja hipofiza, poticuci  njihov rad. Glavni muški hormon je testosteron. Ravna promjenama u pubertetu, stvaranjem  spermija, kao i sa radom manje važnih spolnih žlijezda. Muški spolni hormoni su u vrlo  maloj mjeri zastupljeni i u ženskom organizmu.  Ženski glavni hormoni su estrogen i gestagen. Prvi se stvara u folikulama jajnika,  nadbubrežnim žlijezdama i placenti. Regulira menstrualne cikluse. Gestageni su hormoni od  kojih je najvažniji progesteron i relaksin, koji upravlja trudnocom.
Ženske spolne žlijezde su jajnici (ovariji). Radom jajnika ravna centralni živcani  sustav i hipofiza. Moramo ovdje spomenuti da u ženskom genitalnom traktu nisu samo jajnici žlijezde.  Žlijezde su smještene i u maternici i drugdje.  Muške spolne žlijezde su testisi. Sacinjava ih mnogo režnjica resica od vezivnog tkiva  i veliki broj kanalica. Tu se stvaraju spermiji.  Na podrucja žlijezda genitalnih organa napada citav niz bolesti, kao i na same  genitalne organe. Kako nije na nama da odredujemo o kojoj se bolesti radi, nego u kome  dijelu nešto nije u redu, izvršit cemo kao i do sada pregled jajnika, prvo desnog pa lijevog i  ustanoviti da li su u redu i ako nisu onda sa koje strane.   Jedno od važnih podrucja žlijezdanog tkiva su mlijecne žlijezde žena u dojkama. U  svakoj dojki, izgradenoj od vezivnog i masnog tkiva postoji 15 do 20 žlijezda, od kojih svaka  ima kanalic spojen sa bradavicom, kroz koji nakon poroda prolazi mlijeko. .  S obzirom na cesta oboljenja dojki kod žena, potrebno je vrlo pažljivo izvršiti pregled  desne pa lijeve dojke. Prije izvršeni pregled limfnih potpazušnih žlijezda kao i prsnih limfnih  žlijezda cesto upucuje na oboljenje dojki. Bez obzira, da li se radi o obicnom ili kanceroznom  oboljenju, potrebno je biti vrlo oprezan kod davanja rezultata pretraga, da se ne izazove  panika kod bolesnica. Treba im savjetovati da izvrše detaljan pregled u odgovarajucoj  ustanovi.   Osim ovih žlijezda postoji u organizmu i mnogo drugih žlijezda (znojnice, lojnice,  suzne žlijezde i dr.), pa cemo se na njih obratiti sa pregledom samo onda, ako to netko izricito  traži.
g)  Gušteraca  (Pancreas) i  slezena  (Lien)  Gušteraca je takoder žlijezda. S obzirom da smo se detaljno upoznali sa njom u  poglavlju 3 (Probavni organi), to cemo se ovdje malo zadržati na  slezeni.  Slezena leži na lijevoj strani trbušne šupljine vrlo blizu gušterace, lijevog bubrega,  želuca i debelog crijeva. Gradena je od spužvastog i vezivnog tkiva, a vezana je uz krvotok.  To je organ pun krvi, koju regulira bogata mreža arterija i vena. To je zapravo najveca  cisterna krvi u organizmu. Ona razgraduje istrošena krvna zrnca a izgraduje i u krvotok pušta  nova. Ako pri saobracajnoj ili nekoj drugoj nesreci dode do pucanja slezene, ona se može i  odstraniti.  Slezena može i oteknuti ukoliko obole jetra, pluca ili neki drugi organi. Može nastati i  tumor.
Pregled slezene se vrši slicno kao želuca ili jetre. Lagano prelazimo preko nje  vodoravno i prema dolje, pa ako visak pokaže neke anomalije, treba ih na samoj slezeni  ograniciti, da se vidi koliki je dio zahvacen.  Oboljenja slezene nisu cesta, kao na pr. kod želuca ili gušterace. 

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.   

Pregled unutrašnjih organa

Da bi se izvršio pregled pojedinog organa u tijelu nije dovoljno samo znati gdje se taj  organ nalazi. Potrebno je dobro poznavati i njegovu anatomsku gradu u detaljima.  Prilikom pregleda po tijelu, nije dovoljno samo reci: "Ovdje nešto nije u redu", a ne  reci što je to što nije u redu. Treba znati da se na pokazanom mjestu, unutar tijela mogu naci  više organa na pr. želudac, bubreg; gušteraca i debelo crijevo itd. Cak ustanovljavanje o  kojem se to organu radi nije dovoljno; treba znati i koji dio tog organa nije u redu. Ako se  radi o želucu, treba cak ustanoviti ne samo da li se radi o upali sluznice, nego i da li se radi o  njenom oštecenju (cir, polip) kao i o tome da li je to akutno ili kronicno. Treba odrediti i  mjesto oštecenja. Prilikom pregleda krvotoka, opisan je pregled krvotoka srca, pretklijetki i  zalisaka. Preostao nam je pregled srcanih mišica.     1.  Srce  (Cor)   Srce je gradeno iz mišicnog tkiva. Vanjski dio je epikard, srednji miokard i unutrašnji  endokard. Endokard je glatke i nježne grade i prevucen je preko svih unutrašnjih dijelova  klijetki, pretklijetki i zalisaka. Radi veceg pritiska, koji je potreban da se krv istisne iz lijeve  klijetke u aortu i dalje po organizmu, mišici lijeve klijetke (miokard) mnogo su deblji od  mišica u desnoj. Pojacani fizicki napori dovode cesto do opterecenja srca. Ono uslijed toga mora  pojcati protok krvi kroz klijetku i zaliske u aortu, pa dolazi do proširenja lijeve srcane klijetke  (sportsko srce), odnosno do oštecenja endokarda i miokarda, a nekad i epikarda.
 Obicno je zahvacen donji i srednji dio srca. Treba na nekoj slici srca povuci tu  granicu.    2.  Dišni organi   Prilikom pregleda dišnih organa držat cemo se nekog reda. Ako podemo putem kojim  zrak ulazi u pluca, onda bi taj red bio slijedeci:    a) nosnica sa njušnim živcem (Regio olfactoria)  b) ždrijelo (Farinx) i grkljan (Larinx)  c) dušnik (Trachea)  d) bronhije (Bronchus principales dex. et sin.)  e) bronhiole (Bronchioles) sa alveolama (Alveolae)  f) plucna krila (Pulmo dexter, Pulmo sinister)    a) Pregled pocinjeno sa  nosnom šupljinom  i  njušnim živcem  (N. olfactorius).  Ako nije nešto u redu, na pr. upala njušnog živca ili nosne sluznice, dobit cemo to preko  viska. On ce stati.  a) Nosna šupljina b) U nastavku nosne šupljine na dišnom putu nailazimo na  ždrijelo  (Pharinx),  koje je dugo oko 12 cm.  Najdonji dio grkljana  (Larinx) se sastoji iz prstenaste hrskavice  (Cartilago cricoidea), koja se u formi zgloba spaja sa  štitnom hrskavicom  (Cartilago  thyroidea). Otraga se nalazi elasticni grkljanski hrskavicasti zatvarac (Cartílago  epiglottica). Kod muškaraca je štitna hrskavica jako istaknuta i naziva se Adamova jabucica. Ako kod pregleda nismo sigurni u to, kako koji dio ždrijela izgleda, pa se ne možemo  dovoljno dobro koncentrirati, treba to naciniti po slici.    c) Ispod Larinxa ide dušnik (Trachea), sastavljen od hrskavicastih prstenova  (Cartilagines tracheales) i medupršljenih ligamenata (Ligamenti trachealia (Anularia)).  Dušnik se na kraju grana u  desnu i lijevu bronhijalnu granu  (Bronchus principales dex. et  sin.). U desnom plucnom krilu imamo tri grane: gornju, srednju i donju, a na lijevoj strani  samo dvije: gornju i donju.
d) Bronhijalne grane (Bronchus lobaris sinister, medius i dexter) se racvaju dalje  na mnogo sitnijih grancica (Bronchiolae) koje se na kraju završavaju mjehuricima tzv.  alveolama (Alveolae pulmonis).    Ad e) Bronhije, bronhiole i alveole smještene su u desno i lijevo plucno krilo (Pulmo  dexter et sinister). Desno plucno krilo sastoji se iz tri, a lijevo iz dva režnja (Lobus superior,  medius i inferior dextra, i lobus superior i inferior sinistra).                            
 Bolesti dišnih organa su vrlo razlicite i ceste. Naše nije da ulazimo u to, o kojoj se  bolesti radi, ali je naš zadatak da ustanovimo gdje na kojem dijelu dišnih organa postoje  bolesne anomalije i da ih precizno lociramo, te da uputimo na pregled doticnih mjesta kod  lijecnika.  Pregled dišnih organa obavlja se kao i pregled drugih organa, koncentracijom na  pojedine dijelove organa. C esto cemo naici na anomalije u predjelu Larinxa, bilo u dijelu  hrskavica, bilo glasnica. Mnogo cešce cemo naici na oboljenja u bronhijalnom dijelu. Obicno  nisu oboljele sve bronhijalne grane i naše je da utvrdimo tocno koje. Na pr. bronhitis ili neko  drugo oboljenje u srednjem desnom bronhu ili u sva tri desna bronha. Bronhitis se vrlo cesto  javlja kao kronican kod dugogodišnjih pušaca. Moramo luciti takoder akutni od kronicnog  bronhitisa.  Nakon što smo obavili pregled bronhija, iskljucimo bronhije kao faktor pregleda i  koncentriramo pažnju na pregled samo plucnih krila. Ako smo na desnoj ili lijevoj plucnoj  strani otkrili da "nešto" ima, treba se potruditi da se taj bolesni dio što bolje ogranici. Na pr.  desno plucno krilo, donja polovica donjeg režnja itd. Pregled plucnog krila možemo vršiti i na anatomskoj slici tako, da prelazimo prstom,  olovkom ili cackalicom desno-lijevo odozgo prema dolje do kraja.  Centrom za disanje upravlja dio koji se nalazi u produžnoj moždini.    3.  Probavni organi. Ovdje cemo se pozabaviti svim organima i dijelovima organizma, koji ucestvuju u  primanju hrane, njenoj probavi i izbacivanju probavljenih ostataka.

Prikaz cijelog probavnog trakta.  To su: a) usna šupljina (Cavum oris)  b) zubi (Dentes)   c) jednjak (Esophagus)                      d) želudac (Ventriculus, Gaster) e) dvanaesnik (Duodenum), jetra (Hepar), žucna kesica (Vesica fellea), gušteraca  (Pancreas)  f) tanko crijevo (Jejunum, ileum)   g) debelo crijevo (Colon)    a) Usna šupljina pocinje sa usnama, a završava se kod ulaza u ždrijelo. Tu je smješten  jezik (Lingua), zubi (Dentes) i žlijezde koje izlucuju pljuvacku. Svod usne šupljine cini  nepce. Žlijezde slinovnice su rasporedene u sluznici, a najvece su od njih dvije pljuvacne  žlijezde ispod jezika (Glandulae sublinguales) i dvije podceljusne (Glandulae  submandibulares). Na stražnjoj strani usne šupljine smještena su i dva nepcana krajnika  (Tonsillae palatinae).  Kod pregleda probavnog trakta pocinjemo s pregledom usne šupljine: jezika,  pljuvacnih žlijezda, nepca i krajnika. Jasno je da pri radiestezijskom pregledu nije potrebno  zavirivati u usta. Krajnici se pregledavaju prvo desni, a zatim lijevi. Da li bolesni krajnici  znace anginu ili nešto drugo, to je nadležnost lijecnika. Naše je da upozorimo na pr. da lijevi  krajnik nije normalan, a može se samo još odrediti, da li se radi o akutnom ili kronicnom  stanju.     b) Zubi se nalaze u usnoj šupljini. Dobar, senzibilan radiestezista može cak prepoznati  koji je zub "mrtav" tj. bez aktivnih živaca ili izvaden, koji je zub blombiran ali sa "živim"  živcem i koji je zdrav. Covjek ima 32 zuba, 16 u gornjem a toliko i u donjem zubalu. Da bi  radiestezist mogao tocno opisati o kojem se zubu radi, kojega pregledava, morao bi imati  jasnu sliku svakog zuba, da bi se mogao koncentrirati na njega. S obzirom da to spada u  domenu lijecnika stomatologa, bolje je to prepustiti njima, a koncentrirati se samo na dio  celjusnih kostiju u kojima su smješteni zubi.    c) Hrana koja odlazi iz usta dolazi u  jednjak  (Esophagus). Jednjak je šuplja cijev,  gradena od cetiri sloja: sluznice, elasticnog sloja, mišicnog sloja i seroznog sloja u kome ima  dosta žlijezdanog tkiva. Kod prolaska hrane jednjak se steže i potiskuje hranu na niže. Na  donjem kraju ulazi u želudac. Kod pregleda jednjaka ide se smjerom kojim ide hrana, znaci  odozgo prema dolje. Ako na nekome mjestu visak pokaže anomaliju treba još jednom poci od  pocetka, da bi se nalaz potvrdio. Dovoljno je pribilježiti na pr.: u prvoj cetvrtini dužine  jednjaka nešto nije u redu. Treba to lijecnicki pregledati.    d) Želudac (Ventriculus, Gaster) se puni hranom koja  je pristigla kroz jednjak.  Ako je primio više hrane, on dobiva puniji, veci oblik. Na želucu možemo razlikovati: gornji  dio - svod želuca; ispod toga u prvoj trecini se nalazi trup želuca. Ostali dio do ulaza u  dvanaesnik naziva se dno želuca, a obuhvaca više od polovice volumena. Ovo je dobro znati  radi boljeg lociranja oboljelog mjesta. Želudac dodiruje slezenu, gušteracu, lijevi bubreg i  poprecno debelo crijevo. Želudacna sluznica s unutrašnje strane želuca ima valovite nabore  (Plicae gastricae), koji se mogu povecavati ili smanjivati pri radu želuca, a time dolazi u  tijesan dodir sa isitnjenom hranom. Želudac zapravo miješa hranu, dodavajuci joj želudacni  sok iz želucanih žlijezda, onda je dio po dio šalje u dvanaesnik.  Pregled želuca se obavlja tako, da se prvo pregleda cijeli želudac lagano, kao da ga  bojimo sa mekom cetkicom horizontalnim potezima desno-lijevo, pomicuci se prema izlazu  iz želuca. Time cemo moci, ako imamo zornu predodžbu presjeka želuca cak odrediti o kom  se dijelu radi koji nije u redu. To može biti upala želudacne sluznice (gastritis) a i nešto  drugo. Nakon što smo to obavili idemo lagano prijeci ponovno taj oboljeli dio tražeci da li se  možda unutar toga dijela nalazi neko žarište. Ako ga nademo (to može biti cir, polip ili što  drugo) dobro je odrediti i njegove dimenzije.        Jasno je da ovaj posao treba raditi na miru, da bi se onaj koji vrši pregled mogao  maksimalno koncentrirati na ono što traži. Glasni razgovori, sviranje nekog instrumenta,  televizijski prijenosi, vanjska buka i sl. mogu znatno utjecati na tocnost rezultata.     e) Hrana iz želuca prolazi u  dvanaesnik  (nazvan i dvanaestopalacno crijevo) kroz  uzani otvor (Ostium pyloricum). Ovim otvorom dirigira mišic (Musculus sphincter pylori).  Dvanaesnik je važan dio probavnog trakta, jer se ovdje dospjela brana opskrbljuje encimima i  žucnom tekucinom i sokom gušterace, koji su vrlo potrebni da bi se hrana razložila na takve  sastojke koje može iskoristiti tanko crijevo, da bi organizam bio opskrbljen potrebnim  hranjivim tvarima. Dvanaesnik je zapravo pocetni dio tankog crijeva.
Kod pregleda dvanaesnika treba dobro pregledati otvor iz želuca i oko njega, jer se tu  najcešce javljaju promjene na sluznici i cirevi. Zatim treba pregledati dovode žuci i sekreta  gušterace i vidjeti da li tu nema nekog zastoja.  Usput nam je stoga da pregledamo jetra (Hepar), žucne vodove iz jetre u dvanaesnik  (Ductus hepaticus communis i Ductus choledochus), žucnu kesicu (Vesica fellea) i njen vod  (Ductus cisticus). S obzirom na vod iz gušterace (Ductus pancreaticus) možemo odmah  pregledati i gušteracu (Pancreas).  Jetra  (Hepar) (Sl. 37) se sastoji iz dva režnja: desnog i lijevog. Desni (Lobus dexter)  je mnogo veci od lijevog (Lobus sinister). To je mekan organ, smedastocrvenkaste boje,  glavni aparat u organizmu za izmjenu tvari. Proizvodi sve vrste bjelancevina, koje se nalaze u  krvotok. Vrši metabolizam ugljikohidrata i stavlja u opticaj sekrete za biokemijske procese. U  jetri je i zaliha glikogena, vitamina i masnoca. Tu se stvara i žucna tekucina koja ide prema  dvanaesniku i u žucnu kesicu. Jetra (Hepar), gledana sa stražnje strane    Žucna kesica  (Vesica fellea) (Sl. 38) je zapravo mali rezervoar žucne tekucine. Kada  u probavni trakt dode dosta masnoce, kesica se stegne i ubaci u dvanaesnik potrebnu kolicinu  sekreta. Kada dode do poremecaja u kemijskom sastavu žucne tekucine, kada otopina bude  previše zasicena jednom od komponenata sastava žuci, dolazi do kristalizacije i postepenog  rasta kristalnih zrna. U pocetku mogu to biti i zrna velicine pijeska, ali ako se rast kristala  nastavi, oni mogu poprimiti i dosta veliki oblik. Ovakva zrna se zovu žucni kamenci. Mogu  biti bistri kao staklo, žuti, smedi, razne boje.  Gušteraca  (Pancreas) je duga oko 15 cm. S jedne strane naslanja se na dvanaesnik, a  s druge strane dotice slezenu. Spada u žlijezde s unutarnjim lucenjem. Njezin sok sadrži  encime za probavljanje bjelancevina, masnoca i šecera. Sok istjece kroz sredinu gušterace  (Ductus pancreaticus) u dvanaesnik. Prije toga se spaja sa žucnom tekucinom.  Oboljenje gušterace uzrokuje šecernu bolest, koja nastupa radi neravnoteže u izmjeni  tvari. Osim toga cešce dolazi i do akutne upale (Pancreatitis).   Pregled jetre se vrši kao i pregled želuca. Ide se lagano s lijeva na desnog znaci s  desnog režnja (Lobus dexter), pa preko lijevog (Lobus sinister) do krajnjeg vrha. Obicno se  anomalije javljaju na vrhu lijevog režnja. Što je veci dio zahvacen time je vjerojatno  oboljenje teže.
Nakon pregleda jetre pregledamo izlazne kanale, kojima izlazi žuc iz jetre. Ako su oni  u lošem stanju, treba ponovno detaljnije pregledati jetru, jer se kod zacepljenja ovih kanala  žuc zadržava u jetri, umjesto da otjece, što može dovesti do ozbiljnih oboljenja jetre.   Kod pregleda žucne kesice, ako visak naglo stane i to tako da skoro ne osjecamo u  prstima da je imalo težak, onda se može desiti da je žucna kesica u lošem stanju, pa treba  doticnog uputiti odmah na pregled, ako ona nije izvadena. Treba radi toga jednostavno  upitati: "Da li ste operirali žucnu kesicu?" Ako prilikom pregleda žucne kesice osjetimo po  visku da "zapinje", onda je to najvjerojatnije neko oboljenje, koje treba ustanoviti, ali nije  potrebna hitna intervencija. Preko viska se može dobiti, da li se radi o upali, pijesku ili  kamencima, ali je to podatak koji treba zadržati za sebe. Dovoljno je poslati bolesnika na  lijecnicki pregled. Treba izvršiti pregled žucnog kanala kojim se iz žucne kesice istiskuje žuc  i ustanoviti da li u njemu postoji zacepljenje. Ako postoji, treba odrediti na kojem dijelu.   Kod pregleda žucne kesice, s obzirom da se stanje u organizmu dobiva na osnovu  radijacija, koje pri pregledu prima radiestezist, u slucaju da visak pokazuje da je sa žucnom  kesicom sve u redu, a ona je unatoc tome izvadena, obicno se radi o vrlo uspjeloj operaciji,  jer su u tom predjelu radijacije postale normalne. U protivnom slucaju, radi se ili o žucnoj  kesici koja je bolesna, ili o izvadenoj žucnoj kesici i stanju koje još nije normalizirano.  Ova primjedba bi se mogla odnositi i na druge odstranjene dijelove tijela, pa se treba  izvršiti i mentalni upit: Da li se radi o oboljenju ili o postoperacionom stanju.  Gušteracu pregledamo kao i jetru - lagano i polako. Treba obratiti narocitu pažnju na  dio uz slezenu. Ako tu postoje anomalije, najvjerojatnije one govore o poremecaju udjela  šecera u krvi (šecerna bolest) radi nedostatka inzulina. Što god je taj krajnji dio gušterace,  koji je obolio veci, tim se treba hitnije izvršiti pregled kod lijecnika. Ako je pak zahvacen  veci dio gušterace, onda je to vjerojatno upala gušterace - Pankreatitis, koji može biti akutan  ili kronican. Može se raditi i o karcinomu gušterace. Svakako je uputno preporuciti brzi  odlazak lijecniku.    f)  Tanko crijevo je smješteno u trbušnoj šupljini. S obzirom da je dugo oko 7  m, to je na prikladan nacin vijugavo smotano. Razlikujemo dva dijela: prvi tzv. tašto crijevo  (Jejunum) i vito crijevo (Ileum). Ovdje se vrši završno rastvaranje prispjele hrane i usisavanje  hranjivih sastojaka u krvotok pomocu mnoštva resica. Tašto i vito crijevo nalaze se umotani u nabornjak (Mesenterium) koji je snabdjeven sa mnogo arterija i vena. Na ulazu u debelo  crijevo postoji zalisak koji ne dopušta povratak probavljenih ostataka.  Prilikom pregleda može se ustanoviti koji dio tankog crijeva nije dobar. To je  zapravo uglavnom ono, što možemo konstatirate. Ostalo je na lijecnicima.    g)  Debelo crijevo  (Colon) obavlja varenje još neprobavljenih ostataka, kao i  oduzimanje vode. Sastoji se iz: slijepog crijeva (Cecum), uzlaznog debelog crijeva (Colon  ascendens), poprecnog debelog crijeva (Colon transversum), silaznog debelog crijeva (Colon  descendens), vijugavag (Colon sigmoideum) i završnog dijela (Rectum) sa cmarom (Anus).  Slijepim crijevom se pogrešno naziva samo jedan privjesak na slijepom crijevu, tzv.  crvuljak (Appendix vermiformis), koji se, ako u njega dospiju ostaci hrane, koji ne mogu  natrag, upali, zagnoji, a može i puknuti. Pod operacijom slijepog crijeva obicno se misli na  uklanjanje crvuljka.  Debelo crijevo cesto je mjesto gdje se javljaju mnoge bolesti narocito kod ljudi  starijeg doba. To su u prvom redu proljevi ili upale, nadimanja ili crijevni tumori (dobrocudni  i zlocudni), hemeroidi itd.  Pregled debelog crijeva treba obaviti brižljivo i polagano, dio po dio. U najviše  slucajeva oboljenja se javljaju u vijugavom (Colon sigmoideum), i završnom dijelu (Rectum).  Treba locirati mjesto odakle dokle se to oboljenje pruža. O kakvom se oboljenju radi, tocnu  dijagnozu dat ce lijecnik.  Organi koji leže u trbušnom prostoru su umotani u glatku ovojnicu u obliku nabora,  od kojih je najveci velika pregaca (Omentum majus). To je tzv.  potrbušnica  (Peritoneum).  Kod pregleda svakako je dobro ako se ne zaobide i ovaj dio.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.   

Limfni sistem i radiestezija

Limfni sustav organizma ima zadatak da sakupi i transportira sve nepotrebne  bjelancevinske cestice, razne otpadne materijale i ostale cestice, koje uzrokuju štetne  posljedice za covjecji organizam. To su na pr. dijelovi celija, koje više ne vrše ni kakvu  funkciju, ili su to bakterije. Sve su to uglavnom cestice koje zbog svoje velicine nisu u stanju  da se, radi male prohodnosti kapilara, uklone krvnim putevima. Drugim rijecima, limfni  tokovi su kanalizacija ljudskog organizma.  Limfni putevi su razgranati po cijelom tijelu. U tom sustavu razlikujemo:    1. Pazušne spletove limfnih cvorova (Nodi limphatici axillares)  2. Preponske spletove (Nodi limphatici inguinales)  3. Glavni limfni vod sa cisternom (Ductus thoracicus con cisterna)  4. Crijevni cvorovi (Nodi limphatici mesenterici)  5. Medurebarni cvorovi (Nodi limphatici intercostales)  6. Cvorovi u predjelu prsnih žlijezda (Nodi limphatici pulmonales)  7. Površinski vratni splet (Nodi limphatici cervicales)  8. Potceljusni limfni cvorovi (Nodi limphatici submandibulares)  9. Limfne žile (Vasae limphatice)   10. Limfni kapilari     Nabrojeni su najglavniji spletovi limfnih cvorova. Postoji vrlo velik broj limfnih žila,  koje idu svim dijelovima tijela (Sl. 28). Limfni kapilari sakupljaju otpadni materijal i šalju u  mrežu limfnih žila, koje se sastaju u limfnim cvorovima pojedinih spletova, a iz cvorova idu  samo sa po jednom žilom. Time se smanjuje broj limfnih puteva i na kraju ostanu samo dvije  limfne žile, koje ulaze u venu (Subclavia d. i s.) i dalje u šuplju venu (Vena cava superior).

Prije ulaska u venu, limfa se snabdijeva limfocitima u limfnim cvorovima, koji su  zapravo uredaji za filtriranje limfe. Limfociti su vrlo važni kao obrambena tjelešca. Da se ne  bi limfna tekucina vracala natrag postoje limfni zalisci (Valvulae limphatic). Limfna tekucina  je bistra.   Prilikom infekcije nateknu cvorovi limfnog sustava u blizini  nastale infekcije. Kod  kanceroznih oboljenja nekog organa stvaraju se metastaze u limfnim cvorovima, oni oteknu.  Kod lijecnicke dijagnoze ovakve pojave imaju veliki znacaj. Pregled limfnog sustava sa  viskom obavlja se analogno onome kao kod pregleda krvotoka. Sa mentalnom  koncentracijom na odredene dijelove limfnog toka, možemo poci od glave rema stopalima,  zadržavajuci se na pojedinim spletovima cvorova, od kojih su, narocito prilikom pregleda  važni pazušni i prsni cvorovi, te preponski cvorovi.  Iako se tada ne mora raditi o nekom zlocudnom oboljenju, potrebno je takvu osobu  uputiti na detaljan pregled i dijagnozu lijecniku. Treba biti vrlo obazriv, da se kod takve  osobe ne izazove strah. U svakom slucaju mora se izbjeci davanje vlastite dijagnoze.  To vrijedi i kod pregleda svih drugih limfnih puteva.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.   

Krvna slika i radiestezija

Kod vrlo mnogo oboljenja organizma, normalna krvna slika pokazuje promjene.  Svaki upalni proces, koji se razvija ili se razvio ocituje se u promjeni broja krvnih tjelešaca,  kao i povišenju sedimentacije eritrocita. Vrlo je cest slucaj da lijecnik pošalje pacijenta na  veliku ili malu krvnu sliku, kako bi mogao dati što tocniju analizu. Pri angini ili bilo kakvoj  gnojnoj upali imamo povišen broj bijelih krvnih zrnaca (leukocita), cesto smanjen broj  crvenih krvnih zrnaca (eritrocita) ili promijenjen broj krvnih plocica (trombocita).  To su tri glavna mjerodavna faktora, koji nam daju uvid u stanje krvi u organizmu.  Pri našem pregledu glavno je ustanoviti da li su svi ovi cinioci: eritrociti, leukociti i  trombociti u normalnom broju zastupljeni u krvi.  Moramo se mentalno koncentrirati na pr. prvo na eritrocite sa pitanjem: "Da li je broj  eritrocita normalan?" Ako dobijemo odgovor preko viska da jest, idemo na leukocite. Ako je  odgovor "ne", postavljamo novo pitanje: "Da li je broj eritrocita smanjen?" Ako je odgovor  "da", možemo postaviti pitanje: "U kolikom postotku?" Sa viskom ponovno brojimo 1%, 2%,  3%... 5%... 10%... Dobivamo odgovor: Više od 5%, manje od 10%. Sad pocinjemo sa 5%,  6%, 7%... visak stane. Znaci oko 6%   (7% nije, jer je visak stao).  To isto radimo sa leukocitima. Tražimo da li su oni normalni. Ako je odgovor "ne",  postavljamo pitanje: "Da li su povecani". Ako je odgovor "da", onda tražimo koliko posto.  Postupak sa trombocitima je analogan.  Kod traženja kakva je sedimentacija,, postavljamo pitanje: "Da li je u granicama  normale?" Ako dobijemo odgovor "ne" postavljamo pitanje: "Da li je povišena"? Na odgovor  "da" postavljamo pitanje:  "Da li je jako povišena?" itd.  Jasno je da na ovaj nacin dobiveni podaci o krvnoj slici i sedimentaciji ne mogu biti  tocni kao oni dobiveni laboratorijskim putem, ali mogu dati neke približne podatke, ako ih se  treba kratkim postupkom.  Vec je dugo poznato, da se može radiestezijskim postupcima izmjeriti krvni tlak  (sistolicki i dijastolicki). Poznato je da vrlo mnogo ljudi pati od povišenog ili sniženog  krvnog tlaka i da broj takvih ljudi stalne vec godinama raste. Odrastao covjek, dok miruje,  morao bi imati krvni tlak od 120/85 do 140/95, a kod starijih ljudi od 50 i više godina trebao  bi biti ne veci od 150.  Do povišenja krvnog tlaka (hipertonije) dolazi vecinom (oko 75% slucajeva) bez  nekih organskih oboljenja. Tome pridonose i nasljedni faktori, ishrana, nerazumijevanje u  obitelji i u poslu, uživanje alkohola i dr. Samo kod jedne cetvrtine oboljelih je uzrok neko  organsko oboljenje (bubrezi, poremecaji u krvotoku i hormonalne smetnje).  Do smanjenog krvnog tlaka (hipotonije) može doci radi srcanih oboljenja, slabog rada  centralnog živcanog sustava, poremecaja u neurovegetativnom živcanom sustavu ili malo  kretanja na zraku. Svrha našeg ustanovljavanja krvnog tlaka nije lijecenje, nego samo  ustanoviti koliki je gornji i donji tlak.  To se može izvesti na direktan i indirektan nacin. Direktno se može dobiti tako, da se  onoga za kojeg se odreduje tlak drži svojom lijevom rukom za desnu, a desnom se vrti visak  sa mentalnom koncentracijom prvo na gornji, a onda na donji tlak. Zavrti se visak i broji za  gornji tlak ne od nule, nego odmah od stotine 110, 120, 130, 140, 150... (160 ne), zatim se ide  od 150 na 151, 152, 153, 154, 155, 156... visak stao. Znaci gornji nije 156 nego 155.  Sada idemo s koncentracijom na donji, dijastolicki tlak. S obzirom da je on veci od  50, pocinjemo brojiti od 50... 50, 60, 70, 80, 90... Na broj 100 visak je stao. Idemo od 90 , 91,  92, 93... na 93 je stao, znaci 93 nije - nego 92. Ukupni tlak je 155/92.  Indirektno se to radi tako da se uzme jedno mjerilo, ili se nacrta jedna skala na papiru  s jednakim razmacima, na pr. po 3 cm., pocevši sa br. 40, pa 50, 60... do200 (ako se ne  ocekuje veci gornji tlak). Koncentrirajuci se na to, da se za doticnog visak zaustavi kad se prstom lijeve ruke (može i olovkom, cackalicom dode na pravi tlak, dobit cemo kod prvog  prelaza prstom preko skale, sa koncentracijom i na osobu koju pregledamo gornji tlak tamo,  gdje se je na skali visak zaustavio. To ocitamo, a zatim tražimo donji tlak na isti nacin.  Za ustanovljavanje krvnog tlaka može poslužiti i kružni dijagram, na kome su u  obliku rozete nanesene vrijednosti. Visak se drži u centru kruga i ocekuje se u kom pravcu ce  zadržati kretanje. Vrijednost tog pravca ocita se na dijagramu. Tocnost ovog rada ovisi o  koncentraciji i sposobnosti koncentracije, ali su manja odstupanja od tlakomjerom izmjerenih  velicina razumljiva. Što je više prakse u radu sa viskom, što se on bolje "osjeca" u ruci, to su i  rezultati bolji. Pocetnicima savjetujem što više vježbe sa viskom ruci.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.    

Radiestezijska dijagnostika krvotoka

Veliki broj ljudi boluje od poremecaja u krvotoku. Uzroci ovih smetnji mogu biti vrlo  razliciti, ali uglavnom su to nepravilan rad srca, te arterioskleroza krvnih žila ili tromboze.  Kod krvotoka covjeka možemo razlikovati dvije posebne funkcionalne jedinice. To su    1.  mali  i 2.  veliki optok.  Shema malog i velikog optoka    Mali optok  pocinje od  desne pretklijetke  (Atrium dexter) gdje dolazi krv iz  šupljih  vena  (Vena cava inferior i Vena cava superior) odakle se krv utiskuje u  desnu srcanu komoru   (Ventriculus dexter), iz koje pod malim pritiskom krv ulazi u  plucne arterije , prvo u Truncus  pulmonalis, a zatim u desnu i lijevu stranu pluca kroz desnu i lijevu plucnu arteriju gdje  udisanjem dolazi kisik i gdje se krv obogacuje kisikom posredstvom prsnih mjehurica,  odnosno njihovih kapilarnih mreža. Tu se zapravo vrši izmjena ugljicnog dioksida (CO ) i  2 kisika (O). Tako oplemenjena krv koja je primila kisik dolazi preko  plucnih vena  (Venae  pulmonales) u  lijevu pretklijetku  (Atrium sinistrum) i  lijevu klijetku  (Ventriculns sinister).  Tine je završen mali optok.                   

 Veliki optok  pocinje utiskivanjem krvi pod jakim pritiskom u aortu, od koje se  granaju mnogi odvojci, koji opskrbljuju arterijskom krvlju mnoge organe: glavu, gornje  udove, srce, jetra, želudac, dvanaesnik, gušteracu, slezenu, bubrege, crijeva, mjehur,  genitalne organe, donje udove, zapravo sve organe u tijelu. U kapilarima ovih organa, krv  koja je donijela kisik, vraca se uzlazno u srce kroz  donju šuplju venu  (vena cava inferior), a iz  glave (mozga, vrata) takoder u srce, ali kroz  gornju šuplju venu  (Vena cava superior). Time je  završen i veliki optok.   Krvotok možemo pregledati tako, da se pregleda prvo mali, pa veliki optok. C ini mi  se da je jednostavnije pregledati prvo kompletan arterijski, a onda venozni. Mentalnom  koncentracijom na sve dijelove krvotoka, jasno ako poznajemo dobro njegove puteve, i  imamo pred ocima jasno sve dijelove koje pregledamo, obavit cemo to na slijedeci nacin:  Najprije  krvotok samog srca . Pogledamo gornju i donju šuplju venu na ulasku u  desnu pretkomoru, zatim što se dogada u samoj klijetki. Ako je tu neka anomalija,  moramo "vidjeti" da li za to nije kriv jedan od zalisaka na ulazu u desnu komoru. Tu stoje  tzv.  jedrasti zalisci , koji su dobili ime radi toga, jer se napinju kao jedra, kad se pod pritiskom  krv ubacuje u desnu klijetku (ventricuius dexter), sprecavajuci krv da se vrati natrag u  pretklijetku, kada se desna klijetka stegne i krv natjera  džepaste trostruke zaliske  (Valvulae  semilunaris sinistra, dextra i posterior) da se otvore i propuste krv u odvod za plucne arterije  (Truncus arteriae pulmonalis) i dalje arterijama u desnu i lijevu stranu pluca kroz  desnu i  lijevu plucnu arteriju. Arterije i vene srca    U alveolama pluca preko kapilara vrši se oslobadanje krvi od ugljicnog dioksida i  primanje svježeg kisika kojeg smo doveli u pluca udisajem, a izbacivanjem ugljicnog  dioksida izdisajem. Nova, oplemenjena krv kisikom dolazi  plucnim venama  (Venae  pulmonales) natrag u srce, i to prvo u lijevu pretklijetku, a zatim kroz dvostruke jedraste zaliske (Valva atrioventricularis - sinistra - Cuspis anterior i Cuspis posterior) u lijevu  klijetku (Ventriculus sinister). Srcani zalisci    Mehanizam protoka krvi je analogan onome u desnoj strani srca. Kad se lijeva  pretklijetka stegne, zalisci se otvaraju, puštaju krv u klijetku, a kad se klijetka stegne, onda se  jedrasti dvostruki zalisci zatvaraju, sprecavajuci povratak krvi natrag, a uslijed jakog pritiska  otvaraju se  džepasti trostruki zalisci  (Valvae acrtae - sinistra, dextra i posterior) i krv ulazi u  aortu (Aorta).  Ako smo pregledali tok krvi kroz srce i sve zaliske, ostaje nam još da pregledamo  arterijski i venozni krvotok samog srca  (Venae, Arteriae cordis). Pregled se vrši mentalnom  vizualizacijom prateci tok krvi kroz krvne žile i sudove.  Ako smo pregledali sve što je gore dano, pregledali smo zapravo cijeli mali optok i  pocetni dio velikog optoka kroz lijevo srce. Nastavit cemo i izvršiti prvo arterijski pregled  velikog optoka.    S obzirom na vrlo cesta oboljenja  luka srcane aorte , treba joj posvetiti narocitu  pažnju. Aorta spada u arterijski optok. Iz aorte na lucnom dijelu nalaze se  tri izvoda . Prvi je  nešto širi, radi toga što treba više krvi. Zove se Truncus brachiocephalicus. Kasnije se dijeli  na dvije arterije, od kojih jedna ide u desnu stranu glave (Arteria carotis communis dextra), a  druga u desno rame i ruku (Arteria subclavia dextra). Drugi izvod iz luka aorte je arterija,  koja snabdijeva lijevu stranu glave (Arteria carotis communis sinistra), a treci izvod ide u  lijevu ruku (Arteria subclavia sinistra). Kod pregleda treba obratiti pažnju narocito na ulaze u ove tri arterije i utvrditi, u kojoj  dužini od aorte prema gore postoje anomalije, kao i u kojoj je mjeri aorta, narocito njen  silazni dio loš.  Obicno su to posljedice arterioskleroze, odnosno nagomilanog holesterola.  Zacepljenje ova tri izvoda dovodi do enormnog napora srcanih mišica da protjera krv kroz  ove sužene dijelove, što dovodi do infarktnih stanja, Angine pectoris, jakih aritmija i  promjena krvnog tlaka. Prilikom pregleda treba ustanoviti postotak zacepljenosti kao i duzinu  arterija na kojoj su nastale anomalija.  Prateci put aorte na niže, ona u dijelu prsa dobiva odgovarajuci naziv, prvo silazna  aorta (Aorta descendens), zatim prsna aorta (Aorta thoracica), pa trbušna aorta (Aorta  abdominalis). U lumbalnom dijelu se ona racva na dvije glavne arterije: to su bedrene arterije  (Arteria iliaca communis dextra i sinistra) U podrucju pocetka noge naziva se butna arterija  (Arteria femoralis) sa ogrankom duboka butna arterija (Arteria profunda femoris).
Glavna arterija noge  (Arteria femoralis) se dijeli ispod koljena u  stražnju goljenicku  arteriju  (Arteria tibialis posterior) i  prednju  (Arteria tibialis anterior), koje prelaze dalje u  arterije stopala (Arteriae plantares).
Tokovi arterijskog i ven oznog krvotoka    Arterija subclavia (dextra i sinistra) ide iz aorte u ruke. Dio ove arterije u pazušnom  dijelu i dijelu mišice naziva se Arteria brachialis, a u predjelu lakta se grana na lakatnu (A.  ulnaris) i palcanu arteriju (A. radialis), a u predjelu zgloba šake i metakarpalnih kostiju  postoji  mreža metakarpalnih arterija , i na kraju arterije u prstima (Arteriae digitales dorsales). Gore navedene aorte i arterije su glavni arterijski opskrbljivaci krvlju ekstremiteta,  mišica i organa. Jasno je, da se od ovog glavnog arterijskog dovoda krvi odcjepljuju arterijski  ogranci za svaki pojedini organ tijela: srce, glavu, mozak, pluca, želudac, dvanaesnik, jetra, gušteracu, slezenu, bubrege i crijeva, spolne organe i dr. To je vrlo gust splet krvnih žila,  žilica i kapilara.   Kod pregleda arterijskog krvotoka prvo  pregledamo glavne, gore navedene arterije,  ukljucivo sa njihovim ograncima u ruke, noge i glavu. Zatim pregledamo arterijsko  snabdijevanje krvlju svakog pojedinog organa. Ako nije moguce to izvršiti bez anatomskog  atlasa, onda njega treba uzeti i po njemu raditi, jasno uz odgovarajucu potrebnu koncentraciju  na svako pojedino mjesto u krvotoku. Evo primjera:    Krvotok u srcu: desna pretklijetka dobra, šuplje vene dobre, plucna arterija desno, nije  dobra - upišemo. Plucne vene dobre. Lijeva pretklijetka - slaba. Da vidimo zašto: jedan  zalisak slab. Koji zalisak? Prednji (Cuspis anterior). Idemo dalje, u klijetki dobro, lucna aorta  u pocetku dobro. Pregled izvoda. Ulaz u lijevi izvod nije dobar. Dokle? Idemo gore. Oko 1  cm. Aorta - silazni dio. Nije sasvim dobar. Obilježimo gdje i koliko. Idemo dalje.  Ukljucujemo i odvojke od aorte. Aorta thoracica (grudni dio) dobra, Aorta abdominalis  (trbušni dio) - dobra. Desna noga - sve dobro. Lijeva noga do koljena dobro. Ispod koljena  loša cirkulacija. Stopalo - dobro.  Idemo pregledati prvi izvod u aortu (Truncus brachiocephalicus) - dobar. Njegov dio  u glavu s desne strane (Arteria carotis communis) dobar. Ona se u podrucju vrata dijeli u dva  dijela - u unutarnju i vanjsku (Arteria carotis communis interna i A. c.c. externa). Unutarnja  dobra, vanjska nije. Koji dio? itd. itd. Zatim idemo pregledati arterije lijeve strane glave, pa  desne i lijeve ruke.  Nakon toga idemo kontrolirati arterijsku cirkulaciju redom mozak, mali mozak, pluca,  srce, želudac, dvanaesnik itd. Na onim organima gdje se jave anomalije može se, ovisno o  mogucnosti predodžbe i poznavanja krvotoka tog organa, dobiti preciznije podatke. To važi i  za žlijezde.  Kad smo gotovi sa arterijskim krvotokom, prelazimo na pregled venoznog krvotoka.  Tokovi venoznog krvotoka uglavnom prate arterijski krvotok.    Venozni krvotok se razlikuje samo u nekim detaljima od onog arterijskog. Glavna  znacajka tog toka je da on dovodi krv iz organizma u srce i dalje u pluca. Krv je oslobodena  velikog dijela kisika i treba je ponovno snabdjeti kisikom i poslati arterijskim krvotokom u  sve dijelove organizma.  Vec smo vidjeli da se venozna krv doprema iz malog i velikog optoka u srce kroz    šuplje vene (Vena cava superior i inferior).  Mi cemo se, kao i u prvom slucaju, upoznati s glavnim putevima kojima se krv  doprema u srce.  Izmjena arterijske u venoznu krv obavlja se putem kapilara, kojima je bogato  opskrbljen svaki dio našeg tijela, osobito organa. Nakon što je izvršena izmjena, venozna krv  iz kapilara ulazi u sitne pa u krupnije žile venoznog krvotoka.  Tako venozna krv iz unutrašnjeg dijela glave i vanjskog dijela sakuplja se u  unutrašnjoj i vanjskoj vratnoj veni (Vena jugularis interna i externa), zatim preko vena (Vena  brachiocephaiica dextra) ulazi u šuplju venu. Isto je i sa lijeve i desne strane. Vene desne ruke  polaze od prstiju i šake (Venae digitales palmares) preko vena šake (Venae metacarpae  dorsales), a zatim kroz podlakticu i nadlakticu glavnim venama: palcanom (V. cephalica) i  lakatnom (V. basilica) koje se u predjelu kljucne kosti ujedinjuju u potkljucnu venu (Vena  subciavia) a zatim u Brachiocephalnu venu.

Vene u ruci    Venozna krv iz stopala noge ide iz prstiju (V. digitales dorsales pedis) pa  preko metatarzalnog dijela stopala (V. metatarseae dorsales pedis) u glavnu površinsku venu  noge (V. saphena magna) i bedrenu venu (V. femoralis). Ove vene sakupljaju na svom putu iz  raznih ogranaka "necistu" venoznu krv i šalju dalje u V. iliacu, a zatim u donju šuplju venu  (Vena cava inferior). Kao što je aorta slala krv na svom putu od srca ka organima, tako i  šuplja vena na svom putu ka srcu preuzima krv iz vena koje idu od svih organa. To su crijeva,  bubrezi, jetra, želudac itd., kao i iz žlijezda. Može se reci da arterijski i venozni krvotok idu  paralelno jedan drugom.  Kao što smo vršili pregled arterijskog krvotoka, na isti nacin vršimo pregled  venoznog. Znaci mentalnom koncentracijom bez (ako dobro poznajemo anatomiju krvožilnog  sustava) ili uz pomoc anatomskog atlasa, pomicemo se lagano po pojedinim dijelovima  krvotoka i bilježimo anomalije, da bismo se, ili odmah ili nešto kasnije, detaljnije obavijestili  o kojem se dijelu radi. Osobito je važno pregledati venozni krvotok nogu, jer su vrlo cesta  oboljenja cirkulacije u nogama, osobito u dijelu od koljena do kraja stopala. Možemo tocno  odrediti odakle dokle nešto nije u redu, pa cak naci i tocno mjesto tromba u krvnoj žili, ako se  radi o trombozi. Mnogo ljudi obicno starije dobi ima "hladne noge", a to nije obicno ništa  drugo, nego posljedica poremecaja cirkulacija u krvožilnom sustavu na tom mjestu.   

Prilikom pregleda krvotoka, da opet naglasim, naše je samo to da onoga tko je došao  na radiestezijski pregled obavijestimo gdje se nalazi zastoj ili neka anomalija i da ga uputimo  na pregled krvožilnog sustava. Ako smo pronašli greške u koronarkama, pretklijetkama ili  srcanom mišicu treba savjetovati što hitniji pregled u odgovarajucim ustanovama, a ne plašiti  nekoga sa anginom pectoris ili infarktom. Ako se cak netko upusti u to, onda mora racunati  da je ucinio veliku pogrešku, ne samo na pacijentu ,nego cak i prema svima onima, koji se  ovim pregledom bave uglavnom iz hobby-ja.  Ako se netko želi dublje posvetiti radu ina radiestezijskom pregledu i da bi mogao  uspješno kontaktirati sa lijecnicima, mora stalno uciti i uciti, jer ovo, što je dano ovdje je  mali, tek pocetnicki dio onog, što bi trebalo znati iz anatomije i djelovanja ljudskog  organizma.

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.    

Radiestezijski pregled somatskog nervnog sistema

Sastoji se iz više pojedinacnih cjelina a to su    1. Veliki mozak (Cerebrum)  2. Mali mozak (Cerebellum)  3. Most (Pons)  4. Produžna moždina (Medulla oblongata)  5. Kicmena moždina (Medulla spinalis)  6. Glavni živci ruku, sa njihovim ograncima  7. Glavni živci nogu, sa njihovim ograncima    1)   VELIKI MOZAK  (Cerebrum)    (Sl. 11)  Sastoji se iz  a) spojnog mozga i b) krajnjeg mozga. Spojni mozak sacinjavaju epitalamus, talamus i hipotalamus, sa mamilarnim  izbocinama i stražnjim režnjem hipofize. Krajnji mozak tvore obje polutke mozga,  bazalne ganglije i dio za osjet mirisa. Ima 4 zasebna dijela (režnja): ceoni, tjemeni, zatiljni i  sljepoocni.  Mozak je kompliciran mehanizam razlicitih osjeta. Današnja školska medicina uspjela  je djelomicno razriješiti, koji dijelovi mozga upravljaju sa kojim funkcijama organizma, ali je  još ostalo sakriveno mnogo nepoznatog. Može se reci, da je mozak kompjutor koji dirigira  skoro sa svim životnim procesima. S obzirom na ovako složen organ tijela, dobro je nauciti  bar neke dijelove mozga, koji imaju odredene funkcije, na pr. koji dijelovi mozga upravljaju  funkcijama vida, govora i sluha, koje su funkcije talamusa i hipotalamusa.                                         

Za obavljanje našeg zdravstvenog pregleda za pocetak je dovoljno odrediti iz kojeg  dijela mozga dobivamo manjkave radijacije, a daljnji rad i dijagnozu oboljenja provest ce  lijecnik.    

2)   MALI MOZAK  (Cerebellum)    Mali mozak se nalazi u zatiljnom dijelu glave, smješten ispod velikog mozga. Spojen  je sa srednjih mozgom parom krakova, a isto tako sa parom krakova sa mostom i lednom  moždinom. On ravna sa radom mišicnih muskulatura i održava fizicku ravnotežu.  Zapravo vrši neku vrstu kontrole centara podložnih ljudskoj volji. Ima utjecaj i na  moždanu koru. Patološki procesi na malom mozgu mogu dovesti do ozbiljnih promjena i  trajnih oštecenja.  Kao i veliki mozak, tako i mali mozak ima dva režnja: desni i lijevi.  Kod pregleda malog mozga važno je ustanoviti, da li se oboljenje nalazi na desnom ili  lijevom režnju, kao i to koliki je dio zahvacen, i koji (na pr. desni režanj, donja trecina itd.).  Mali mozak je vezan sa srednjim mozgom preko mosta (Pons). U zadnji mozak spada  mali mozak, most i rombicne udubine. 

3)   MOST    (Pons) Preko mosta se povezuju živcanim putevima kore malog i velikog mozga. Iznad  mosta je dio kojim se i most i produžna moždina vežu na srednji dio mozga. To je  Pedunculus cerebri, koji se veže na Talamus. 

4)   PRODUŽNA MOŽDINA  (Medulla oblongata) To je dio živcanog somatskog sustava, dug oko 3 cm a nalazi se kao produženje  kicmene moždine prema mozgu. Na kraju se nalazi tzv. rombicna udubina, gdje izlaze u  parovima iz živcane mase mnogo važnih osjetnih moždanih živaca. To su parovi živaca I-XII. Da ih nabrojimo:    I. Nervus olfactorius  Mirisni (njušni) živac. Ide iz nosnog epitela do baze  velikog mozga, centra za njuh.   II. Nervus opticus  Vidni živac. Prenosi sliku sa mrežnice do centra za vid u  spojnom mozgu.  III. Nervus oculomotorius  Ocni živac, pokretac ocne jabucice.  IV. Nervus trochlearis  Služi za kruženje ocne jabucice.  V. Nervus trigeminus  Trokraki živac, koji preko N. ophtalmicusa, N.  maxillarisa i   N. mandibularisa dovodi osjete sa lica.  VI.   Nervus abducens  Pokrece ocnu jabucicu samo u stranu.  VII. Nervus facialis  Licni živac. Regulira pokrete lica i žvakanje hrane.  VIII. Nervus vestibulocochlearis  Ide u uho. Slušni živac. Služi i za održavanje ravnoteže.  IX. Nervus glossopharingeus  Ravna sa mišicima ždrijela. Prenaša podražaje sa jezika,  ždrijela i krajnika.  X.   Nervus vagus  Ravna radom srca, te snabdijevanjem žlijezda i mišica  probavnog trakta, kao i dišnih organa te vanjskog uha.  XI. Nervus accessorius  Ravna trapeznim mišicem i mišicem za pomicanje glave,  te potpomaže u radu N. vagus.  XII. Nervus hypoglossus  Živac koji  prenosi osjetne podražaje jezika.      Ovo su 12 pari tzv. moždanih živaca, koji imaju svoju motornu ulogu, a takoder i  provodenje osjeta. Svi osim vagusa, opskrbljuju osjetne organe i žlijezde glave, a vagus je  postavljen i u prsni i trbušni dio. Spada u parasimpaticke živce.  Kod pregleda je dobro kontrolirati svaki od ovih živaca posebno s desne, posebno s  lijeve strane, narocito ako se pojave smetnje iz podrucja koja spadaju u njihovu domenu.   

5)   KICMENA MOŽDINA    (Medulla spinalis)  Kicmena moždina je spinalni centralni živac, koji ide od produžne moždine, pa do  sakralnog dijela kicmenog stupa, kroz otvore u kralješcima. Iz kicmene moždine izlazi 31 ili  32 para spinalnih živaca. Iz vratnog (cervikalnog) dijela izlazi 3 pari živaca, iz prsnog  (torakalnog) dijela 12, iz slabinskog (lumbalnog) 5, iz krstacnog (sakralnog) dijela 5 i iz  trticnog dijela 1 ili 2.  Kicmena moždina ima tri ovojnice: Dura mater, Arachnoidea i Pia mater. Na  poprecnom presjeku vide se te tri ovojnice.  Sama kicmena moždina gradena je od finih živcanih vlakana, bijele i sive boje. Siva  boja je u srednjem dijelu i ima u presjeku oblik leptira.   

6)   GLAVNI ŽIVCI RUKU  (sa njihovim ograncima)  Glavni živci ruku izlaze iz brahijalnog plexusa kojeg sacinjavaju živci, koji izlaze iz  kralježaka C 5 - Th 1. To su živci:    1. Palcani živac (Nervus radialis)  2. Središnji živac (Nervus medianus)   3. Lakatni živac (Nervus ulnaris)  4. Mišicno-kožni živac (Nervus musculocutaneus)    Svi ovi živci imaju na svojem putu kroz ruku racvanja na više mjesta, tako da je ruka  zapravo prožeta sa mnoštvom drugih živaca, tako da to cini gustu mrežu živcanih niti.  Kod pregleda stanja živaca ruku koncentriramo se na ova cetiri živca, jednog po  jednog, dok na kraju ne dobijemo jasnu sliku o kojemu, ili o kojima se živcima radi i na  kojim dijelovima njihovog puta se javljaju anomalije. Moramo poci od samih vratnih  kralježaka jer u vecini slucajeva (obicno kod reumatskih oboljenja) baš tu se javljaju najvece  poteškoce.  Kad smo pregledali desnu ruku, prelazimo na istovjetan pregled živaca lijeve ruke.  Ako je to teško mentalno pratiti, možemo se poslužiti sa slikom živaca ruke.  Svakako da je potrebno pribilježiti sve anomalije.

 7)   GLAVNI ŽIVCI NOGU  (Sl. 19) (sa njihovim ograncima) Glavni živci nogu izlaze iz lumbalnog dijela kicmenog stupa i tvore tzv. slabinski  plexus (Plexus lumbalis), zatim iz krstacnog dijela (plexus sacralis) i trticnog dijela (plexus  coccygeus).  Da navedeno nazive tih živaca:    1. Živac kuka (Nervus ischiadicus)  2. Bedreno-potkoljenicni živac (N. femoralis)    Nervus ischiadicus se malo iznad koljena dijeli u dva kraka: a) u zajednicki lisni živac  (N. peroneus ccmmunis) koji se zatim dijeli na duboki lisni živac (N. peroneus profundus) i  površinski lisni živac (N. peroneus superficialis) i   b) goljenicki živac (N. tibialis). Mreža  živaca proteže se kroz cijelu nogu i stopalo.  Prvo pregledamo desnu pa lijevu nogu. Pregled se obavlja na istovjetan nacin, kao što  smo to radili kod pregleda ruku. Pažnju treba narocito obratiti na spletove živaca (plexusa) slabinskog i krstacnog dijela i tocno ustanoviti o kojim se živcima radi i u kojim se  dijelovima njihovih tokova nalaze anomalije.  Da bismo upotpunili sliku cijelog tijela, možemo pogledati i živce u medurebarnim  dijelovima.  Jasno je da nismo u stanju izvršiti pregled svakog živca u tijelu. To je vrlo teške  postici i svim pomagalima u školskoj medicine.

 C)   VEGETATIVNI (AUTONOMNI) ŽIVCANI SUSTAV   (Systema nervosum autonomicum)  Osim somatskog živcanog sustava, koji je podložan našoj volji, postoji i vegetativni,  koji to nije. Znamo da se mnoge funkcije organizma: na pr. rad srca, želuca, jetara, bubrega  itd. odvija tako, da ga mi ne možemo voljom obustaviti. Taj živcani sustav je znaci  autonoman i on u organizmu vrši svoje funkcije pomocu posebnog živcanog sustava. Glavna  dva živca ovog sustava su simpatikus (N. symphaticus) i parasimpatikus (N.  parasimphaticus). Simpatikus potice organe na rad, a parasimpatikus ih koci. Zato na svakom  organu, kojim upravlja simpatikus postoje i živci koji pripadaju parasimpatikusu. Znaci  postoje dvojne komande. Ako se simpatikus preko mjere angažira, ukapca se parasimpatikus  .koji organ prisiljava na normalan rad i obratno.  Dok su oba živca u ravnoteži, organ je zdrav. Kad to nije slucaj, organ je bolestan.  Uzmimo na primjer rad srca. Ako naporno radimo ili ako se naglo uzbudimo, srce pocinje  jace i brže kucati. Kod toga posreduje hormon adrenalin i N. symphaticus. Odmah reagira  parasimpatikus, aktivira hormon acetilholin, koji stišava rad srca i nastoji što prije dovesti rad  srca u normalu. Stoga se ova dva živca nazivaju antagonistima, tj. borcima jednog protiv  drugog. Ako se unatoc tome ne uspostavi ravnoteža, znak je oboljenja. To su razne aritmije,  šumovi i nepravilne funkcije srca i žlijezda s unutarnjim lucenjem, pa i slab rad organa za  probavu itd.  Zato se prilikom prenošenja bioenergije, uvijek velika pažnja posvecuje radu  autonomnog živcanog sustava i nastoji se gubitke bioenergije u ovim sustavima nadomjestiti i  dovesti sustav u ravnotežu.   I jedan i drugi živac sastoje se iz živcanih vlakana i ganglija. Na pojedinim mjestima  u organizmu postoje više spletova (nakupina ganglija), koji imaju i svoja imena kao: suncevi  splet (Complex Solaris), plucni splet (Complex cordis), želudacni splet, nadbubrežni splet,  donjoutrobni splet, zdjelicni splet i dr.  Kod pregleda polazimo od vratnih ganglija pa niz kicmu sve do trticnog dijela. Zatim  idemo redom pregledati jedan po jedan splet. Iz iskustva najcešce se poremecaji ocituju u  suncevom i plucnom spletu, te u lednom i slabinskom dijelu neurovegetativnog sustava.         

Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.