Radiestezijski pribor za rad

Poglavlje je iz knjige "Radistezija I" koja je delo hrvatskog radiesteziste Smail Dubravića.

Kako smo doznali iz poglavlja "Kratka istorija radiestezije" već od najstarijih vremena, možda već s pojavom čovjeka, na Zemlji, došlo je do pronalaska pribora, što je poslužio da se riješe mnogi problemi života ondašnjih ljudi. Vjerojatno je neki naš pra-pra predak slučajno opazio da mu se otkinuti štap u ruci okreće u nekim prilikama. Iskustvom kroz prošlost našao je, da je to vrlo korisna stvarčica. Pomagala mu je pronaći vodu, krda životinja za lov itd. Tako je nastao prvi radiestezijski pribor za rad, a to su rašlje. Vjerovatno na sličan način naši pra-pra preci ili pra-preci pronašli su, da se sa utegom koji visi na koncu može obaviti više, korisnih stvari. Tako se rodio i visak. Osnovni radiestezijski pribor ostao je i do današnjih dana rašlje i visak. a) Rašlje Rašlje u obliku štapa spominju se u prošlosti često. Sjetimo se Mojsijevog štapa. U primitivnim narodima (Polinezija, Afrika) i danas su u upotrebi rašlje. To je bio jedan ili dva duža štapa koja su u rukama rotirala ili se ukrštavala. Upotreba štapa, doduše malo povijenog, susretala se sve do konca 18. stoljeća. Na sl.10 vidimo rašljara Penneta, s takvim jednim štapom. Već davno je također opaženo, da se dva štapa prislonjena jedan uz drugi mogu dobro upotrijebiti ako se na jednom kraju vežu. Tako su se rodila tzv. račvaste rašlje. Kad su se držale napete sa slobodnim krajevima u jednoj i drugoj ruci, one su se u izvjesnim prilikama bilo naglo trgnule prema gore ili dolje, ili su počele rotirati, dajući do znanja onome tko ih drži, da se tu nešto nalazi, uglavnom ono što traži. U prvo vrijeme je to bila voda, tamo gdje je bila potrebna. U primitivnih naroda, gdje te potrebe nije bilo, tražilo se izgubljene stvari ili one koji su nešto ukrali. S obzirom da u prirodi postoji mnogo grana drveća, koje se račvaju, vidjelo se da su te grane, ako ih se odsiječe, očisti od drugih grančica i lišća u stvari isto ono što su imali kad su se dva štapa vezala na jednom kraju. Tako su stvorene već prije nekoliko stoljeća drvene rašlje, koje su se zadržale sve. do današnjih dana. Na terenu sam sreo nekoliko seoskih rašljara, koji i danas upotrebljavaju drvene rašlje. Opazilo se vremenom, da i drvene rašlje mogu imati bolja, ili slabija svojstva. I danas, ako pitate seoske rašljare kakvo drvo upotrebljavaju za izradu rašalja, reći će vam: vrbu ili lijesku i da moraju biti "tek odrezane". Ako malo razmislimo, to zapravo znači da trebaju biti vlažne, bolje prohodne za primanje radijacija. U jednom pisanom dokumentu iz 1675. godine, u vezi sa istražnim radovima u Gambiji, izvještava jedan rašljar: "Veljače 24. pokušao sam 21 upotrijebiti rašlje na golim i stjenovitim planinama, ali nisam našao metale, jer su se rašlje odrezane u Engleskoj sasušile i donesene preko mora otkazale svoju poslušnost. Možda su i bile lošeg kvaliteta." Na sl. 11 vidimo rašljara Charlesa Adamsa pri radu sa drvenim rašljama (sredina 19. stoljeća). Drvene su se rašlje dugo upotrebljavale. Kako su one izgledale i kako se sa njima radilo pokazuje nam slika br. 12, gdje su prikazani istražni radovi na metale u 17. stoljeću. To je odsječena račvasta grana, s dosta dugim čeonim nastavkom a krakovi su se držali tzv. donjim rukohvatom, tj. dlanovi šaka su okrenuti prema gore. Rašlje nisu tokom prošlih stoljeća zadržale uvijek ni svoj oblik, ni vrst materijala od kojeg su načinjene. Počinju se upotrebljavati umjesto drveta metali, pa tako dobivamo metalne rašlje. Rašlje mijenjaju i svoj klasičan oblik pa se iskušavaju i škare i kliješta i mnoge druge stvari. Na slici br. 13 iz 1700. godine vidi se rašljar s bogatim asortimanom rašalja koje su se u ono vrijeme upotrebljavale. Način držanja rašalja nije bio unificiran. Rašljari su izabirali način držanja, koji im se pokazao najbolji pri radu. Iz datih slika vidi se da je onda bio najomiljeniji zahvat sa dlanovima prema gore. Charles Adams ih je držao drukčije. Bleton je upotrebljavao štap pritiskujući ga kažiprstima na krajevima, Pennet drži štap naslonjen između palčeva i kažiprsta. 22 Slike br. 14, 15 i 16 prikazuju nekoliko donjih rukohvata (sa dlanovima prema gore). Pronalaskom metalnih rašalja, koje su imale različite, i oblike i materijale, mijenja se i način držanja rašalja. Dolazi do gornjeg rukohvata, gdje su dlanovi okrenuti prema dolje, ili držanja samo sa prstima, kako je to pokazano na rašljama izrađenim od pera (federa) jednog zidnog sata (sl. 17). U novije vrijeme upotrebljavaju se rašlje izrađene od čelične žice Ø 0,5 - 1,5 mm, savijene u petlju. Za izradu mogu se upotrijebiti i savijene u petlju klavirske žice, i to nekoliko žica jedna do druge, kako je to prikazano na naslovnoj strani knjige Jurdana. Što se sve upotrebljavalo za izradu rašalja, može poslužiti primjer iz literature, gdje piše da su to bile čak i tvrdo sušene kobasice (Knackwurst), pa i čelične spiralne žice savijene u luk. U najnovije vrijeme u prodavaonicama radiestezijskog pribora u inozemstvu mogu se kupiti rašlje izrađene i patentirane, raznih izvedbi. Obično su to oblici koji imitiraju iskonski oblik rašljaste grane, s nekim dodacima. Tako npr. imamo čeličnu žicu, oblika V spojenu prstenom ili zavarenu na donjem kraju, a rukohvati na jednoj i drugoj strani obloženi šupljim pomičnim valjcima, za koje se rukama prima, tako da se nema izravan dodir sa krakovima rašalja. Zatim ima rašalja, čiji su krajevi spiralno savijeni, da bi se moglo lakše držati, itd, itd. Ovdje bih htio spomenuti još jedan poseban tip rašalja. To su tzv. pravokutne rašlje. Sastoje se iz dvije ravne metalne žice Ø 3 - 5 mm, savijene na jednom kraju pod pravim kutem da bi ih se moglo držati. Imaju jedan duži i jedan kraći krak. Duži krak treba biti dugačak 30 - 40 cm, a kraći 12 cm, koji dolazi u ruke. 23 Ove rašlje reagiraju na drugi način nego prije opisane. Drže se ispred sebe, horizontalno, udaljene jedna od druge 20 - 25 cm, sa vrhovima naprijed i lagano se hoda. Kod približavanja podzemnom vodenom toku, ili objektu kojeg tražimo, počnu se žice približavati jedna drugoj, da bi se na traženoj točki prekrižile. Ruke pri radu ne smiju biti priljubljene jedna uz drugu, jer ćemo u tom slučaju dobiti obratan efekt, tj. jedna će žica od druge bježati na vanjsku stranu. I ovdje, kao i kod račvastih rašalja postoji izvedba sa čaurama na rukohvatima. b) Visak Viskom se naziva svaki uteg, koji visi na jednoj niti. Upotrebljavan je još u vrijeme Rimskog carstva, ali postoji vjerojatnost, da se upotrebljavao u staroj Kini i Indiji, odakle je i stigao do nas. U starim spisima se malo spominje kao instrument za istražne radove. U Evropi ga je prvi počeo proučavati prof. Gerboin, Francuz, koji ga je prezentirao početkom 19. stoljeća Francuskoj akademiji nauka, koja mu je odbila bilo kakvu vrijednost. Tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća počinje mu se davati veća pažnja, pa se već javljaju radiestezisti, koji upotrebljavaju isključivo visak za istražne radove. Jedan od njih je čuveni francuski radiestezist Abbe Mermet (1866-1937). On je, izučavajući visak i rad s njim, utemeljio glavne osobine radiestezijskih radijacija i njihovih polja djelovanja. U literaturi nailazimo da se spominju dvije vrste visaka: matematički visak (njihalo) i siderički visak (sideros = željezo), što upućuje na izradu iz metala. Mislim da to nije bitno, jer i matematičko njihalo može biti iz metala. Matematičko njihalo se vlada po proučenim fizikalnim zakonima, njihaji zavise od težine i geografskog položaja mjesta gdje se njihanja događaju, dok siderički visak, onaj koji upotrebljavaju radiestezisti ponaša se, ne poštujući fizikalne zakone. On se zaustavlja, pa ponovno krene, pravi krugove, elipse, pa opet ravne crte, što ne radi matematički visak. Da bi nam to bilo jasnije, možemo jednostavno reći: matematički visak (njihalo) u rukama senzibilne osobe pretvara se u siderički visak. Tko se počne baviti radiestezijom odmah se počne interesirati o rašljama i visku, od kakvog materijala treba da su izrađeni, koliko treba da su teški i kakav je najbolji oblik. Oni još precizniji htjeli bi znati i kakva treba biti nit na kojoj visi visak, pa čak da li i boja te niti treba biti točno određena. Materijal od kojeg se može napraviti visak može biti neki od metala: čelik, mjed, bakar. Izrađuju se čak i od srebra i zlata. Visak može biti i od drveta, kamena (mramora, kvarca, žada), slonovače, jantara, stakla, pa i od bočice napunjene vodom. Postoji i metalni šuplji visak, tzv. probni visak u koji se stavlja probni uzorak nečega što tražimo (voda, bakreni novčić, srebro itd). Takav je jedan i patentiran. Izrađen je od posebne legure i šupalj (Mermetov visak). Patentiran je i visak prof. Heimmea, u čiju je šupljinu ugrađen poseban kondenzator-dielektrik. Sl. 20. Mermetov visak Sl.21 Visak prof. Heimmea 24 Čini se da je kuglasti oblik viska, sa završnim šiljkom na dnu, radi svog aerodinamičnog oblika i otpornosti na vjetar najpogodniji. To nipošto ne znači da drugi oblici nisu dobri. Glavni bi uvjet pri izradi viska morao biti, da je vertikalna osovina tijela viska, kad visi na niti osovina na kojoj su svi horizontalni presjeci krugovi.. Danas se u prodaji u trgovinama u inozemstvu nalazi vrlo velik broj visaka različitih izvedbi, kako u pogledu oblika tako i u vrsti materijala. Na sl. 22 dati su neki takvi oblici. Sl. 22 Težina viska se kreće od 10 do 100 grama. Svatko treba izabrati težinu, koja mu najbolje odgovara, koja mu "leži". Jače senzibilni radiestezisti obično trebaju teži visak, jer mu lakši previše "pleše". Već smo spomenuli prije, da visak nekada "mijenja" svoju težinu kod radova na terenu. Nit na kojoj visi visak može biti iz jakog jednostrukog ili višestruko upredenog konca, špage, te metalnih lančića, koji nekada imaju na Vrhu kružni prsten kojeg se natakne na jedan od prstiju. Lančići moraju biti i vrlo pokretljivi, da ne smetaju pokretima viska, da ih ne koče. Najjednostavnije je uzeti deblji čvršći konac. Dužina lančića, odnosno niti, može se uzeti po volji. Uglavnom ne bi trebala biti duža od 20 cm. Neki radiestezisti polažu neku važnost i na boju viska, s obzirom da svaka boja ima svoju valnu dužinu. Vršeni su i neki pokusi o ponašanju viska prema bojama, ali ti radovi pripadaju već u radiestezijske "specijalitete" i nećemo ne ovdje sa njima baviti. Ako želimo da povećamo pokrete viska, treba visak zagrijati. Primijetit ćemo da su onda amplitude znatno veće, nego ako radimo sa hladnim viskom. Ako početnici teško dobivaju izražene pokrete viska, neka ga samo ugriju.