Da bi se izvršio pregled pojedinog organa u tijelu nije dovoljno samo znati gdje se taj organ nalazi. Potrebno je dobro poznavati i njegovu anatomsku gradu u detaljima. Prilikom pregleda po tijelu, nije dovoljno samo reci: "Ovdje nešto nije u redu", a ne reci što je to što nije u redu. Treba znati da se na pokazanom mjestu, unutar tijela mogu naci više organa na pr. želudac, bubreg; gušteraca i debelo crijevo itd. Cak ustanovljavanje o kojem se to organu radi nije dovoljno; treba znati i koji dio tog organa nije u redu. Ako se radi o želucu, treba cak ustanoviti ne samo da li se radi o upali sluznice, nego i da li se radi o njenom oštecenju (cir, polip) kao i o tome da li je to akutno ili kronicno. Treba odrediti i mjesto oštecenja. Prilikom pregleda krvotoka, opisan je pregled krvotoka srca, pretklijetki i zalisaka. Preostao nam je pregled srcanih mišica. 1. Srce (Cor) Srce je gradeno iz mišicnog tkiva. Vanjski dio je epikard, srednji miokard i unutrašnji endokard. Endokard je glatke i nježne grade i prevucen je preko svih unutrašnjih dijelova klijetki, pretklijetki i zalisaka. Radi veceg pritiska, koji je potreban da se krv istisne iz lijeve klijetke u aortu i dalje po organizmu, mišici lijeve klijetke (miokard) mnogo su deblji od mišica u desnoj. Pojacani fizicki napori dovode cesto do opterecenja srca. Ono uslijed toga mora pojcati protok krvi kroz klijetku i zaliske u aortu, pa dolazi do proširenja lijeve srcane klijetke (sportsko srce), odnosno do oštecenja endokarda i miokarda, a nekad i epikarda.
Obicno je zahvacen donji i srednji dio srca. Treba na nekoj slici srca povuci tu granicu. 2. Dišni organi Prilikom pregleda dišnih organa držat cemo se nekog reda. Ako podemo putem kojim zrak ulazi u pluca, onda bi taj red bio slijedeci: a) nosnica sa njušnim živcem (Regio olfactoria) b) ždrijelo (Farinx) i grkljan (Larinx) c) dušnik (Trachea) d) bronhije (Bronchus principales dex. et sin.) e) bronhiole (Bronchioles) sa alveolama (Alveolae) f) plucna krila (Pulmo dexter, Pulmo sinister) a) Pregled pocinjeno sa nosnom šupljinom i njušnim živcem (N. olfactorius). Ako nije nešto u redu, na pr. upala njušnog živca ili nosne sluznice, dobit cemo to preko viska. On ce stati. a) Nosna šupljina b) U nastavku nosne šupljine na dišnom putu nailazimo na ždrijelo (Pharinx), koje je dugo oko 12 cm. Najdonji dio grkljana (Larinx) se sastoji iz prstenaste hrskavice (Cartilago cricoidea), koja se u formi zgloba spaja sa štitnom hrskavicom (Cartilago thyroidea). Otraga se nalazi elasticni grkljanski hrskavicasti zatvarac (Cartílago epiglottica). Kod muškaraca je štitna hrskavica jako istaknuta i naziva se Adamova jabucica. Ako kod pregleda nismo sigurni u to, kako koji dio ždrijela izgleda, pa se ne možemo dovoljno dobro koncentrirati, treba to naciniti po slici. c) Ispod Larinxa ide dušnik (Trachea), sastavljen od hrskavicastih prstenova (Cartilagines tracheales) i medupršljenih ligamenata (Ligamenti trachealia (Anularia)). Dušnik se na kraju grana u desnu i lijevu bronhijalnu granu (Bronchus principales dex. et sin.). U desnom plucnom krilu imamo tri grane: gornju, srednju i donju, a na lijevoj strani samo dvije: gornju i donju.
d) Bronhijalne grane (Bronchus lobaris sinister, medius i dexter) se racvaju dalje na mnogo sitnijih grancica (Bronchiolae) koje se na kraju završavaju mjehuricima tzv. alveolama (Alveolae pulmonis). Ad e) Bronhije, bronhiole i alveole smještene su u desno i lijevo plucno krilo (Pulmo dexter et sinister). Desno plucno krilo sastoji se iz tri, a lijevo iz dva režnja (Lobus superior, medius i inferior dextra, i lobus superior i inferior sinistra).
Bolesti dišnih organa su vrlo razlicite i ceste. Naše nije da ulazimo u to, o kojoj se bolesti radi, ali je naš zadatak da ustanovimo gdje na kojem dijelu dišnih organa postoje bolesne anomalije i da ih precizno lociramo, te da uputimo na pregled doticnih mjesta kod lijecnika. Pregled dišnih organa obavlja se kao i pregled drugih organa, koncentracijom na pojedine dijelove organa. C esto cemo naici na anomalije u predjelu Larinxa, bilo u dijelu hrskavica, bilo glasnica. Mnogo cešce cemo naici na oboljenja u bronhijalnom dijelu. Obicno nisu oboljele sve bronhijalne grane i naše je da utvrdimo tocno koje. Na pr. bronhitis ili neko drugo oboljenje u srednjem desnom bronhu ili u sva tri desna bronha. Bronhitis se vrlo cesto javlja kao kronican kod dugogodišnjih pušaca. Moramo luciti takoder akutni od kronicnog bronhitisa. Nakon što smo obavili pregled bronhija, iskljucimo bronhije kao faktor pregleda i koncentriramo pažnju na pregled samo plucnih krila. Ako smo na desnoj ili lijevoj plucnoj strani otkrili da "nešto" ima, treba se potruditi da se taj bolesni dio što bolje ogranici. Na pr. desno plucno krilo, donja polovica donjeg režnja itd. Pregled plucnog krila možemo vršiti i na anatomskoj slici tako, da prelazimo prstom, olovkom ili cackalicom desno-lijevo odozgo prema dolje do kraja. Centrom za disanje upravlja dio koji se nalazi u produžnoj moždini. 3. Probavni organi. Ovdje cemo se pozabaviti svim organima i dijelovima organizma, koji ucestvuju u primanju hrane, njenoj probavi i izbacivanju probavljenih ostataka.
Prikaz cijelog probavnog trakta. To su: a) usna šupljina (Cavum oris) b) zubi (Dentes) c) jednjak (Esophagus) d) želudac (Ventriculus, Gaster) e) dvanaesnik (Duodenum), jetra (Hepar), žucna kesica (Vesica fellea), gušteraca (Pancreas) f) tanko crijevo (Jejunum, ileum) g) debelo crijevo (Colon) a) Usna šupljina pocinje sa usnama, a završava se kod ulaza u ždrijelo. Tu je smješten jezik (Lingua), zubi (Dentes) i žlijezde koje izlucuju pljuvacku. Svod usne šupljine cini nepce. Žlijezde slinovnice su rasporedene u sluznici, a najvece su od njih dvije pljuvacne žlijezde ispod jezika (Glandulae sublinguales) i dvije podceljusne (Glandulae submandibulares). Na stražnjoj strani usne šupljine smještena su i dva nepcana krajnika (Tonsillae palatinae). Kod pregleda probavnog trakta pocinjemo s pregledom usne šupljine: jezika, pljuvacnih žlijezda, nepca i krajnika. Jasno je da pri radiestezijskom pregledu nije potrebno zavirivati u usta. Krajnici se pregledavaju prvo desni, a zatim lijevi. Da li bolesni krajnici znace anginu ili nešto drugo, to je nadležnost lijecnika. Naše je da upozorimo na pr. da lijevi krajnik nije normalan, a može se samo još odrediti, da li se radi o akutnom ili kronicnom stanju. b) Zubi se nalaze u usnoj šupljini. Dobar, senzibilan radiestezista može cak prepoznati koji je zub "mrtav" tj. bez aktivnih živaca ili izvaden, koji je zub blombiran ali sa "živim" živcem i koji je zdrav. Covjek ima 32 zuba, 16 u gornjem a toliko i u donjem zubalu. Da bi radiestezist mogao tocno opisati o kojem se zubu radi, kojega pregledava, morao bi imati jasnu sliku svakog zuba, da bi se mogao koncentrirati na njega. S obzirom da to spada u domenu lijecnika stomatologa, bolje je to prepustiti njima, a koncentrirati se samo na dio celjusnih kostiju u kojima su smješteni zubi. c) Hrana koja odlazi iz usta dolazi u jednjak (Esophagus). Jednjak je šuplja cijev, gradena od cetiri sloja: sluznice, elasticnog sloja, mišicnog sloja i seroznog sloja u kome ima dosta žlijezdanog tkiva. Kod prolaska hrane jednjak se steže i potiskuje hranu na niže. Na donjem kraju ulazi u želudac. Kod pregleda jednjaka ide se smjerom kojim ide hrana, znaci odozgo prema dolje. Ako na nekome mjestu visak pokaže anomaliju treba još jednom poci od pocetka, da bi se nalaz potvrdio. Dovoljno je pribilježiti na pr.: u prvoj cetvrtini dužine jednjaka nešto nije u redu. Treba to lijecnicki pregledati. d) Želudac (Ventriculus, Gaster) se puni hranom koja je pristigla kroz jednjak. Ako je primio više hrane, on dobiva puniji, veci oblik. Na želucu možemo razlikovati: gornji dio - svod želuca; ispod toga u prvoj trecini se nalazi trup želuca. Ostali dio do ulaza u dvanaesnik naziva se dno želuca, a obuhvaca više od polovice volumena. Ovo je dobro znati radi boljeg lociranja oboljelog mjesta. Želudac dodiruje slezenu, gušteracu, lijevi bubreg i poprecno debelo crijevo. Želudacna sluznica s unutrašnje strane želuca ima valovite nabore (Plicae gastricae), koji se mogu povecavati ili smanjivati pri radu želuca, a time dolazi u tijesan dodir sa isitnjenom hranom. Želudac zapravo miješa hranu, dodavajuci joj želudacni sok iz želucanih žlijezda, onda je dio po dio šalje u dvanaesnik. Pregled želuca se obavlja tako, da se prvo pregleda cijeli želudac lagano, kao da ga bojimo sa mekom cetkicom horizontalnim potezima desno-lijevo, pomicuci se prema izlazu iz želuca. Time cemo moci, ako imamo zornu predodžbu presjeka želuca cak odrediti o kom se dijelu radi koji nije u redu. To može biti upala želudacne sluznice (gastritis) a i nešto drugo. Nakon što smo to obavili idemo lagano prijeci ponovno taj oboljeli dio tražeci da li se možda unutar toga dijela nalazi neko žarište. Ako ga nademo (to može biti cir, polip ili što drugo) dobro je odrediti i njegove dimenzije. Jasno je da ovaj posao treba raditi na miru, da bi se onaj koji vrši pregled mogao maksimalno koncentrirati na ono što traži. Glasni razgovori, sviranje nekog instrumenta, televizijski prijenosi, vanjska buka i sl. mogu znatno utjecati na tocnost rezultata. e) Hrana iz želuca prolazi u dvanaesnik (nazvan i dvanaestopalacno crijevo) kroz uzani otvor (Ostium pyloricum). Ovim otvorom dirigira mišic (Musculus sphincter pylori). Dvanaesnik je važan dio probavnog trakta, jer se ovdje dospjela brana opskrbljuje encimima i žucnom tekucinom i sokom gušterace, koji su vrlo potrebni da bi se hrana razložila na takve sastojke koje može iskoristiti tanko crijevo, da bi organizam bio opskrbljen potrebnim hranjivim tvarima. Dvanaesnik je zapravo pocetni dio tankog crijeva.
Kod pregleda dvanaesnika treba dobro pregledati otvor iz želuca i oko njega, jer se tu najcešce javljaju promjene na sluznici i cirevi. Zatim treba pregledati dovode žuci i sekreta gušterace i vidjeti da li tu nema nekog zastoja. Usput nam je stoga da pregledamo jetra (Hepar), žucne vodove iz jetre u dvanaesnik (Ductus hepaticus communis i Ductus choledochus), žucnu kesicu (Vesica fellea) i njen vod (Ductus cisticus). S obzirom na vod iz gušterace (Ductus pancreaticus) možemo odmah pregledati i gušteracu (Pancreas). Jetra (Hepar) (Sl. 37) se sastoji iz dva režnja: desnog i lijevog. Desni (Lobus dexter) je mnogo veci od lijevog (Lobus sinister). To je mekan organ, smedastocrvenkaste boje, glavni aparat u organizmu za izmjenu tvari. Proizvodi sve vrste bjelancevina, koje se nalaze u krvotok. Vrši metabolizam ugljikohidrata i stavlja u opticaj sekrete za biokemijske procese. U jetri je i zaliha glikogena, vitamina i masnoca. Tu se stvara i žucna tekucina koja ide prema dvanaesniku i u žucnu kesicu. Jetra (Hepar), gledana sa stražnje strane Žucna kesica (Vesica fellea) (Sl. 38) je zapravo mali rezervoar žucne tekucine. Kada u probavni trakt dode dosta masnoce, kesica se stegne i ubaci u dvanaesnik potrebnu kolicinu sekreta. Kada dode do poremecaja u kemijskom sastavu žucne tekucine, kada otopina bude previše zasicena jednom od komponenata sastava žuci, dolazi do kristalizacije i postepenog rasta kristalnih zrna. U pocetku mogu to biti i zrna velicine pijeska, ali ako se rast kristala nastavi, oni mogu poprimiti i dosta veliki oblik. Ovakva zrna se zovu žucni kamenci. Mogu biti bistri kao staklo, žuti, smedi, razne boje. Gušteraca (Pancreas) je duga oko 15 cm. S jedne strane naslanja se na dvanaesnik, a s druge strane dotice slezenu. Spada u žlijezde s unutarnjim lucenjem. Njezin sok sadrži encime za probavljanje bjelancevina, masnoca i šecera. Sok istjece kroz sredinu gušterace (Ductus pancreaticus) u dvanaesnik. Prije toga se spaja sa žucnom tekucinom. Oboljenje gušterace uzrokuje šecernu bolest, koja nastupa radi neravnoteže u izmjeni tvari. Osim toga cešce dolazi i do akutne upale (Pancreatitis). Pregled jetre se vrši kao i pregled želuca. Ide se lagano s lijeva na desnog znaci s desnog režnja (Lobus dexter), pa preko lijevog (Lobus sinister) do krajnjeg vrha. Obicno se anomalije javljaju na vrhu lijevog režnja. Što je veci dio zahvacen time je vjerojatno oboljenje teže.
Nakon pregleda jetre pregledamo izlazne kanale, kojima izlazi žuc iz jetre. Ako su oni u lošem stanju, treba ponovno detaljnije pregledati jetru, jer se kod zacepljenja ovih kanala žuc zadržava u jetri, umjesto da otjece, što može dovesti do ozbiljnih oboljenja jetre. Kod pregleda žucne kesice, ako visak naglo stane i to tako da skoro ne osjecamo u prstima da je imalo težak, onda se može desiti da je žucna kesica u lošem stanju, pa treba doticnog uputiti odmah na pregled, ako ona nije izvadena. Treba radi toga jednostavno upitati: "Da li ste operirali žucnu kesicu?" Ako prilikom pregleda žucne kesice osjetimo po visku da "zapinje", onda je to najvjerojatnije neko oboljenje, koje treba ustanoviti, ali nije potrebna hitna intervencija. Preko viska se može dobiti, da li se radi o upali, pijesku ili kamencima, ali je to podatak koji treba zadržati za sebe. Dovoljno je poslati bolesnika na lijecnicki pregled. Treba izvršiti pregled žucnog kanala kojim se iz žucne kesice istiskuje žuc i ustanoviti da li u njemu postoji zacepljenje. Ako postoji, treba odrediti na kojem dijelu. Kod pregleda žucne kesice, s obzirom da se stanje u organizmu dobiva na osnovu radijacija, koje pri pregledu prima radiestezist, u slucaju da visak pokazuje da je sa žucnom kesicom sve u redu, a ona je unatoc tome izvadena, obicno se radi o vrlo uspjeloj operaciji, jer su u tom predjelu radijacije postale normalne. U protivnom slucaju, radi se ili o žucnoj kesici koja je bolesna, ili o izvadenoj žucnoj kesici i stanju koje još nije normalizirano. Ova primjedba bi se mogla odnositi i na druge odstranjene dijelove tijela, pa se treba izvršiti i mentalni upit: Da li se radi o oboljenju ili o postoperacionom stanju. Gušteracu pregledamo kao i jetru - lagano i polako. Treba obratiti narocitu pažnju na dio uz slezenu. Ako tu postoje anomalije, najvjerojatnije one govore o poremecaju udjela šecera u krvi (šecerna bolest) radi nedostatka inzulina. Što god je taj krajnji dio gušterace, koji je obolio veci, tim se treba hitnije izvršiti pregled kod lijecnika. Ako je pak zahvacen veci dio gušterace, onda je to vjerojatno upala gušterace - Pankreatitis, koji može biti akutan ili kronican. Može se raditi i o karcinomu gušterace. Svakako je uputno preporuciti brzi odlazak lijecniku. f) Tanko crijevo je smješteno u trbušnoj šupljini. S obzirom da je dugo oko 7 m, to je na prikladan nacin vijugavo smotano. Razlikujemo dva dijela: prvi tzv. tašto crijevo (Jejunum) i vito crijevo (Ileum). Ovdje se vrši završno rastvaranje prispjele hrane i usisavanje hranjivih sastojaka u krvotok pomocu mnoštva resica. Tašto i vito crijevo nalaze se umotani u nabornjak (Mesenterium) koji je snabdjeven sa mnogo arterija i vena. Na ulazu u debelo crijevo postoji zalisak koji ne dopušta povratak probavljenih ostataka. Prilikom pregleda može se ustanoviti koji dio tankog crijeva nije dobar. To je zapravo uglavnom ono, što možemo konstatirate. Ostalo je na lijecnicima. g) Debelo crijevo (Colon) obavlja varenje još neprobavljenih ostataka, kao i oduzimanje vode. Sastoji se iz: slijepog crijeva (Cecum), uzlaznog debelog crijeva (Colon ascendens), poprecnog debelog crijeva (Colon transversum), silaznog debelog crijeva (Colon descendens), vijugavag (Colon sigmoideum) i završnog dijela (Rectum) sa cmarom (Anus). Slijepim crijevom se pogrešno naziva samo jedan privjesak na slijepom crijevu, tzv. crvuljak (Appendix vermiformis), koji se, ako u njega dospiju ostaci hrane, koji ne mogu natrag, upali, zagnoji, a može i puknuti. Pod operacijom slijepog crijeva obicno se misli na uklanjanje crvuljka. Debelo crijevo cesto je mjesto gdje se javljaju mnoge bolesti narocito kod ljudi starijeg doba. To su u prvom redu proljevi ili upale, nadimanja ili crijevni tumori (dobrocudni i zlocudni), hemeroidi itd. Pregled debelog crijeva treba obaviti brižljivo i polagano, dio po dio. U najviše slucajeva oboljenja se javljaju u vijugavom (Colon sigmoideum), i završnom dijelu (Rectum). Treba locirati mjesto odakle dokle se to oboljenje pruža. O kakvom se oboljenju radi, tocnu dijagnozu dat ce lijecnik. Organi koji leže u trbušnom prostoru su umotani u glatku ovojnicu u obliku nabora, od kojih je najveci velika pregaca (Omentum majus). To je tzv. potrbušnica (Peritoneum). Kod pregleda svakako je dobro ako se ne zaobide i ovaj dio.
Poglavlje je iz knjige "Radiestezija II" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravića.